Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz Zvijezde

Ivana Šutej: Ne prođe dan da djeca i ja ne pričamo o Vjekoslavu

Dvije godine nakon odlaska neprežaljenog maestra, njegova udovica Ivana Šutej u iskrenoj ispovijesti za Večernji list progovara o danima najveće tuge, ali i novom razdoblju za njihovu tročlanu obitelj
27. studenoga 2011. u 15:58 5 komentara 1547 prikaza
Vjekoslav Sutej (1)
Foto: Davor Višnjić, Goran Stanzl
Pogledajte galeriju 1/8

Drugog prosinca obilježit će se druga godišnjica odlaska našeg proslavljenog dirigenta Vjekoslava Šuteja. Borbu s leukemijom je izgubio, a u trenucima njegova umiranja upravo ga je supruga Ivana držala za ruku. Gledala je kako otkucaji njegova srca prestaju i nakon tih teških trenutaka rekla “puno je lakše bilo tada biti uz njega nego doći kasnije i vidjeti prazan krevet”. Maestro je iza sebe ostavio voljenu ženu i njihovo dvoje djece, danas osmogodišnju Emu i petogodišnjeg Nikšu. Mogućem davatelju koštane srži, s podudarnosti 10 od 10, nije zamjerio što se preplašio i odustao.

- Nikoga ne želim razapinjati na križ. Ne mogu čovjeku zamjeriti što se prepao - rekao je tada maestro.

Nije dopustio da se te riječi objave.

Dvije godine kasnije Vjekoslav Šutej itekako je prisutan u svakodnevnici svoje supruge. Ne prođe dan da Ivana s djecom ne govori o njemu.

- Svako malo kažemo “sad bi tata napravio ovo ili ono”. Njegova odjeća još je u ormaru, sve su stvari tamo gdje ih je i ostavio. Još je jako prisutan i čuva nas odozgora na svoj poseban način. Osjećamo ga. Ne mogu to objasniti, glupo je reći “nemam osjećaj da ga nema”, ali mi doista osjećamo njegovu prisutnost - priča Ivana Šutej.

Maestro Šutej bio je osoba jakog duha, na sve koji su ga poznavali ostavio je snažan pečat. Tuga je, govori Ivana, i sada prisutna, posebno u situacijama kada ga trebaju, a maestro nije tu. No puno je više trenutaka kada im sjećanje na oca i supruga, njegove dogodovštine, izmame osmijeh.

- Često pričamo što je tata radio dok je bio mali, uspoređujemo ga s Emom koja je pokupila njegov temperament. Puno se smijemo kad pričamo kako je vozio, koga je vozio, kako su klinci sjedili na motoru, igrali se s njime. Bio je jako poseban i drago nam je sjetiti se doživljaja koje smo prošli s njim - govori Ivana.

Dani im, priča, vrlo brzo prolaze, sve je jako užurbano, sa svim dječjim obvezama i aktivnostima, 24 sata dnevno kao da joj nije dovoljno. Jedva čeka deset sati da se, smije se, sruši u krevet. Ema danas ide u drugi razred, jako je ozbiljna djevojčica i sama u jutro ide u školu. Ivana joj ne dopušta da se sama vraća, toga se, priznaje, boji. Igra tenis na Šalati i ide u funkcionalnu glazbenu školu. Svira klavir i pohađa satove solfegia. Mlađi sin Nikša ide u muzički vrtić, također u školi Eli Bašić, a pridružio se i malim sportašima koji su mu, kaže, pravo otkriće. Zbog toga je jako sretan. Oboje su, smatra Ivana, premali da se vidi osjećaju li, kao tata, silnu strast prema glazbi.

- Ema voli slušati klasičnu, ozbiljnu glazbu, a Nikša za to još nema živaca. Zgodno mu je poslušati glavnu temu, ali nema strpljenja dočekati da ona dođe. Onaj uvodni dio mu je dosadan. Vesele ih različite stvari, vole pogledati balet i neke druge predstave. Vole pjevati, glupirati se, izmišljati mjuzikle po kući. I mene bi uključili ali ja se branim rukama i nogama. U njihovim sam kućnim predstavama zadužena za gledanje i pljeskanje - priča Ivana.

Od maestrovog odlaska o svemu brine sama i ne osjeća se opterećeno. Ima puno krasnih prijatelja, čija se djeca druže s Emom i Nikšom, idu u isti vrtić odnosno školu, pa uskoče ako baš treba. Kuća im je uvijek puna djece, prijatelja, a na spomen društvenog života Ivana se smije:

- Mama je oko mene koliko god hoćete. Sve su sjajne i divno se družimo. Svi naši izlasci su s djecom i mamama. Sama ne idem van. Navečer budem umorna, a zapravo i ne znam kamo bih izašla. Ne volim ni da mi netko drugi čuva djecu - govori.

Njih troje su mala sretna obitelj koja se voli smijati, igrati i pričati o tati. Djeca i danas puno crtaju, posebni su, svaki ima svoje vizije. Ponekad im se na crtež uvuče i neki događaj s tatom. Više nije kao prije dvije godine, kad je Ema stalno crtala sebe i tatu na moru, s ribicama. Za Božić, priča Ivana, nacrtaju tatu uz jelku, njegov poklon pod borom i njihov na kojemu piše ‘tata’. Ema je, prisjeća se Ivana, na prvoj školskoj predstavi upitala “Bi li tata sad bio ponosan na mene?” “O, itekako bi bio ponosan, uvjerena sam da bi mu i suza krenula kad bi te gledao. I sigurno bi te odmah vodio na kolače, baš kao što je to uvijek činio” odgovorila joj je mama.

Ni jedan članak koji je prije dvije godine, napisan o maestru, Ivana nije pročitala. Spremila ih je u jednu kutiju iz koje ih tek treba izvaditi. Onda za to nije bila spremna, a nije ni danas.

- Još je nisam otvorila. Samo ubacujem nove članke. Otvorit ću je kad za to dođe vrijeme. Ne još. Čini mi se kao da bih time zatvorila jedno poglavlje - tiho kaže.

Kad priča o maestrovoj pažnji spram nje i djece, oči joj više ne suze. Ponosna je što ju je nosio kao kap vode na dlanu, stalno joj ponavljao koliko je voli i bio sretan sa svojom obitelji. Na svaki njezin rođendan slao joj je, njoj najdraže, zagasito crvene ruže, onoliko koliko je imala godina.

- To je napravio i iz bolničkog kreveta. Te 2009. godine i bolnicu bi okrenuo naopačke samo da dobijem svoje ruže. Uvijek ih je dostavom slao na kućnu adresu, a prije dvije godine bilo je posebno dirljivo jer su stigle iz bolnice - priča.

Često, priznaje, ide na njegov grob. Ako je ružno vrijeme dogodi se da ne ode po tjedan dana. Inače tamo bude dva do tri puta tjedno. Kad dođe proljeće i lijepi dani, s njim je svaki dan.

- Ne želim ići vikendima. Tada su gužve, ne volim te poglede, ljude, pitanja i sve što nosi vikend. Živimo blizu pa odem kad nema nikoga. Rano ujutro, skupa sa smetlarima, koji tada gore čiste. Drago mi je s njim biti na samo, kako smo i inače voljeli biti - kaže.

Datum 2. prosinca ne znači joj puno, nije tada osjetljivija nego inače. Svima trima važnije su situacije, trenuci.

- Kad smo primjerice gledali crtić “Kralj lavova”. Na scenu u kojoj Simba priča s tatom koji je u oblacima i odozgora čuva sina, svo troje smo brisali suze jer nas je to podsjetilo. Nikad ne znaš što će te asocirati - kaže.

Silno se ponosi svakom maestrovom premijerom, posebice onima u čijim je stvaranjima i sama sudjelovala, bila na svakoj probi i na kraju, od uzbuđenja, nije mogla dočekati premijeru. Rado se sjeti svih kazališta svijeta koja je sa suprugom obišla, upoznala svaki back stage, znala svaku riječ koncerta, upoznala pjevače.

- To mi je jako puno značilo. Kako je on sam bio najponosniji na svoj status u Beču, tako i mene danas podigne svaki prijenos iz Wiener Staatsoper. Budem važna sama sebi jer sam bila dio tog života - govori.

Sretna je kad vidi koliko se Miljenko Puljić, direktor Zagrebačke filharmonije, trudi sačuvati sjećanje na njegovo ime. I sama tome želi doprinjeti, ali još ne zna kako. Jedna od mogućnosti je otvaranje zaklade koja bi podržavala rad filharmonije, dala novu notu u njihovom radu, Ali sve je to, priznaje, još u povojima. Aktivno se uključila i u rad zaklade Ana Rukavina.

- Điđi je zakladi volio pomagati, priznao im je koliko su puno napravili u tom svom cilju. I ja im volim pomoći. 16. prosinca je njihov veliki godišnji koncert i ja ću biti dio svega. Zamolili su me da im pomognem u produkciji, primim se telefona i budem prisutna kad se postave štandovi za dobrovoljno davanje uzoraka. Na taj dan bit ću na štandu i dati više informacija ljudima koji namjeravaju dati uzorak krvi. Između ostalog i zato da se nikome ne ponovi ono što se mom mužu dogodilo; kad se napokon nađe idealni davatelj, 10 od 10 podudarnosti, da isti iz straha ne odustane. Želim da ljudi znaju što daju, zašto daju, koja je procedura, je li bolno ili nije, tragično, riskantno - govori Ivana.

PREKRŠAJNO PRIJAVLJEN
Detalji drame u obitelji Štimac: Sinu Luki nestalo je novca za biznis u Abu Dhabiju
PBZ
#ostanidoma i dalje
Koje nove navike ćemo zadržati u narednim mjesecima kako bi sačuvali zdravlje
  • SUXESOR:

    .............Nek pociva u miru Bozijem i zemlji Hrvatskoj.............Hvala mu za sve sto je ucinio za Hrvatsku, obitelji iskrena sucut !!

  • Karla:

    Ah, prevelika šteta što više nije s nama! Počivao u miru!

  • NeKaTamo:

    Ne mogu vjerovati da se taj mogući darovatelj \"uplašio\" pomoći nekome da ostane živ. Ja ne bih voljela danas biti na njegovom mjestu, pitati se koliku je \"grešku\" učinio, blago rečeno...