Glumica i glazbenica, 28-godišnja Ana Uršula Najev, već nekoliko godina, kako bi se kolokvijalno reklo, žari i pali našom scenom. Kada smo se prvi put upoznali prije dvije godine, sjeli na piće, odradili intervju, nakon toga još dugo ostali razgovarati, shvatio sam da je ova djevojka, žena, potpuno krivo predstavljena u domaćim medijima. Predstavljena je, bolje rečeno, kao fatalna "drmačica" koja trese muška srca i tla pod nogama, no ona je, kao što sam spomenuo i u ovom razgovoru, zapravo potpuno drugačija, prava cura iz susjedstva, duhovita, iskrena i s nevjerojatnom energijom. Nakon toliko vremena pronašli smo divan povod za našu splitsku ćakulu - glazbena turneja ove talentirane i ambiciozne akademske glumice. Danas, 12. veljače u 20 sati, nastupa u zagrebačkom Kerempuhu uz bend Black Coffee, a melodije koje će izvesti bit će pravo osvježenje u ovom ubrzanom životnom ritmu, koje su nam svima potrebne za malo onog pravog opuštanja. Osim toga, uskoro će nastupiti i u svom rodnom Splitu, zatim Šibeniku, Makarskoj i Rijeci, a svi s nestrpljenjem iščekuju ono što ona i njezin bend spremaju!
Posljednji put razgovarali smo prije dvije godine, vrijeme je brzo proletjelo, a što se sve s odmakom dogodilo kod vas? Što biste rekli, koliko ste napredovali?
Promjene su neminovne svakodnevno, bile dobre ili manje dobre. Ipak, veseli me što s odmakom zbilja vidim napretke. Najviše me vesele upravo oni najmanji napreci. Unatrag nekoliko godina bi me samo zadovoljavali grandiozni, radikalni pokreti i od silne želje za velikim koracima ne bih primjećivala sve one malene koje svakodnevno radim. Sve više uživam u malim stvarima i sve se manje opterećujem onim nebitnim. Hranim lijepe emocije i trudim se ne kontaminirati onim ružnim s kojima se moramo susretati i u tom smislu osjećam najveći napredak. Naravno, tu su i poslovni uspjesi, divne suradnje i mnoštvo lijepih uspomena koji nekako i dođu kao neizbježna nuspojava osobnog rada i rasta.
Kada smo se prvi put upoznali na mene ste ostavili dojam jednostavne djevojke, čak djevojke iz susjedstva. Iznenade li se ljudi inače kada vas privatno upoznaju?
Uglavnom da. Ljudska percepcija je sklona manipulaciji, kako od medija tako i od vlastitih predodžbi i imaginacije. Živimo u vremenu iskrivljenih percepcija, tako da je potpuno normalno da se ljudi začude kad se susretnu s realnom slikom.
Povod za naš razgovor je vaša glazbena turneja, a danas u 20 sati nastupate u Kerempuhu u pratnji benda Black Coffee. Kakvu nam glazbenu poslasticu pripremate?
Da, jako sam uzbuđena povodom koncerta u Kerempuhu. Kao glumici, kazališne daske su mi ipak najdraža pozornica, a u kombinaciji s ovim divnim repertoarom, sigurna sam da nas čeka večer za pamćenje. Koncert sam posvetila našim divama, Gabi, Josipi, Terezi, Radojki, Meri. Kroz bezvremenske pjesme slavimo bezvremenske žene koje su ostavile neizbrisiv trag u hrvatskoj glazbi i kulturi, ali i ono najvažnije, slavimo ljubav kao najsnažniju pokretačku silu.
Nakon toga nastupate u Lori u Splitu, zatim šibenskom HNK-u pa onda u Makarskoj i Rijeci. Jesu li inače koncerti u vašem rodnom gradu vama najznačajniji? Odlazite li ondje na nastupe s većom tremom?
Da, slijedi nam zbilja prekrasna turneja. Nastupati u rodnom gradu uvijek je najteže i najljepše, a tri rasprodana splitska koncerta i četvrti u najavi me zbilja čine presretnom i ispunjenom. Najveći mi izazov predstavlja to da se dio publike i vraća po nekoliko puta, i to mi daje dodatnu motivaciju da svakim idućim koncertom dotaknemo neku novu dimenziju. Nadam se da uspijevam ispunjavati očekivanja publike, jer ona apsolutno svaki put ispuni moja i da mi svu moguću ljubav i energiju.
Prošle ste godine doživjeli uspjeh u filmu "Balkanika: Tamna strana", a kazali ste nam da vam je to snimanje bilo jedno od najljepših životnih iskustava. Vidite li sebe u budućnosti više u takvim uspješnicama, nego u televizijskim?
Vidim se u svakom obliku rada gdje imam priliku učiti, rasti i steći nova iskustva i uspomene. Televizijski set poprilično drugačije diše u odnosu na filmski i mislim da je važna upravo ta kombinacija jer nam pruža puno širu paletu vještina, ritmova, saznanja. Najvažnije mi je u svakom radu usvojiti nešto novo i vrijedno, napuniti tu paletu sa što više boja i koristiti ih dalje najbolje moguće.
Također, nedavno su se "Kumovi" ponovno vratili na ekran Nove TV. Nakon toliko godina što kažete o popularnosti ove serije?
Ovakvu dugovječnost i uspjeh zbilja nisam mogla pretpostaviti i zato ogromno hvala našim gledateljima. Mislim da je ključ u stalnom prepoznavanju i poistovjećivanju. Situacije i odnosi koje donosimo gledateljima iznimno su životne i stvarne, nerijetko i inspirirane stvarnim ljudima i aktualnim događanjima, likovi su živopisni i autentični, pogotovo ako uzmemo u obzir podneblje u kojem je radnja smještana i mislim da se publika brzo vezala za njih te da prati njihove živote kao da smo netko koga poznaju.
Ondje utjelovljujete Lucu, a kada vas obožavatelji serije sretnu negdje na ulici, zovu li vas imenom iz "Kumova"? Postoji li neka zanimljiva anegdota s obožavateljima?
Kako ne. Događa se da nas i ljudi koji nas poznaju zovu imenima iz serije. U početku mi je to bilo dosta čudno, ali s vremenom postane simpatično. Kad nam prilaze, ljudi nam često govore da imaju osjećaj kao da smo s njima u dnevnom boravku i za svaku ulogu ili situaciju imaju neki pandan iz privatnog života i to je uvijek jako lijepo čuti. Bilo je svakakvih situacija, od toga da su ljudi davali kćerkama imena po Luci, do toga da djevojčice žele biti doktorice. Najviše me, pak, veseli što mi je Luce platforma za neke divne stvari, od pomoći potrebitima, uveseljavanju nekih ranjivih skupina do toga da su se brojni mladi preko Luce počeli zanimati za kazalište i jazz glazbu.
Postoji li recept kako ne izgubiti sebe i ostati autentičan? Koliko vam je to važno?
Kako kome. Čini mi se da je danas pojam autentičnosti podložan raznoraznim interpretacijama. Ono čemu ja težim je očuvanje svoje privatnosti i integriteta. Nikad se nisam priklanjala masama, bilo da je riječ o banalnim trendovima ili općeprihvaćenim mišljenjima u prijelomnim situacijama, makar me to koštalo karijere ili odnosa s ljudima. Više mi znači da idem spavati mirne savjesti i da se mogu ponosno sresti u zrcalu, nego da sam dio nečeg u što ne vjerujem. A autentičnost se najbolje odražava u umjetničkom radu.
Tko vam pomaže da ne "poletite"?
Srećom, pomoć mi nikad bije bila prijeko potrebna u tom smislu jer sam se dosta rano osamostalila i već preko desetljeća konstantno radim. Uz zdravo okruženje, obitelj, puno posla, nesređenu državu i preskup život čovjek nema ni vremena ni načina "poletjeti".
A što mislite o novim životnim standardima u Hrvatskoj, povećanju cijena i što biste rekli - kako glumci u našoj zemlji žive?
Mislim da su svakom pojedincu kriteriji za "dobar život" drugačiji. Najljepše sam, primjerice, živjela za vrijeme korone, bez posla, u konstantnoj neizvjesnosti i s deset kuna u džepu. Jer sam tako odlučila i prigrlila taj novi život. Od umjetnosti se teško može živjeti da se ne živi za nju, a moj život je upravo to i zahvaljujem Bogu svaki dan na tome. Ali da je količina rada proporcionalna zaradi, apsolutno ne. Da honorari prate povećanje cijena, apsolutno ne. Ipak, stava sam da od kukanja nema ništa i svjesna u kakvim uvjetima ljudi diljem svijeta žive. Mogu samo biti sretna i zahvalna.
Koliko se novim licima uopće teško probiti na scenu?
Koliko god da nas je možda više nego ikad, imam dojam da je usred ove eksplozije društvenih mreža pristup javnoj sceni i publici puno dostupniji. Čudna su neka vremena u kojem je vrlo lako preko noći postati prepoznatljivo lice. Osobno sam pobornik tihog i dugog rada, premda to možda samo znači da se ne prilagođavam vremenu dovoljno. Na kraju sve ovisi o osobnim motivima i preferencama, ali duboko vjerujem da se svaki predani rad na kraju isplati.
Nedavno ste govorili o svojim traumatičnim iskustvima s medijima, a takvi su vas trenuci sputavali u namjeri da dijelite neke svoje sretne trenutke na mrežama, kao i odlaske s prijateljima na neke javne događaje. Mislite li da vam je to sve u jednu ruku pomoglo i doprinijelo da izvučete maksimum iz situacije koja vam se pruža?
Kako moja majka kaže, "i noga u guzicu je korak naprijed". Zbilja sam majstor u tome da svaku bolnu situaciju pretvorim u lekciju i smijeh i na svaku preživljenu bol gledam kao na malu pobjedu. Općenito u životu ne primjećujemo toliko trenutke radosti koliko one tužne, nažalost. Zato se trudim svaku sreću osvijestiti, a svaku bol pretvoriti u nešto kreativno i poučno.
U posljednje vrijeme sve više se spominje tema i seksualnog uznemiravanja mladih glumica tijekom snimanja. Jeste li vi ikada imali neugodne situacije?
Nema se ništa lijepo reći i misliti o tome. Svaki oblik nasilja ili iskorištavanja moći na bilo kojem radnom ili neradnom mjestu je apsolutno nedopustiv. Srećom, nisam imala nekih većih neugodnih situacija. Bilo je pokušaja, ali nisu slavno završili. Voljela bih kad bi mlade djevojke znale da ni pod koju cijenu ne smiju prešutjeti takvo što, ali nažalost naše društvo i sustav konstantno rade na tome da u žrtvama stvore još veći grč i sram nakon proživljenih trauma i to je poprilična sramota nas kao vrste i države.
Biste li za sebe rekli da ste feministkinja?
Bih, iako ne volim biti definirana nijednim pojmom. Prije svega sam ljudsko biće, Božje dijete, humanist, a onda dalje feminist, umjetnik, kćer ili bilo što drugo.
Prošlo ljeto neki su mediji prenosili vijest o vašim fotografijama s jednim mladićem i špekulirali o novoj ljubavi.
Čestitam im ovim putem na tome. Jednom su sličnu stvar pisali i za mog oca.
Jeste li zaljubljive prirode?
Možda će biti točnije ako kažem da sam sklona idealiziranju. Uvijek volim pronaći u svemu nešto lijepo, zaljubljujem se u situacije, geste i karaktere na dnevnoj bazi. Zaljubim se u ljubaznost neznanca i u boju zalaska, tako da - da, uvijek sam zaljubljena.
Dajte, navedite jedan muški ulet koji prolazi kod vas.
Haha, ne znam baš da ima formula za to. Mislim da je ključ upravo u nenametljivosti i tihom samopouzdanju.
Bliži nam se i Valentinovo, a pribjegavate li vi inače slavljenju tog dana s partnerom?
Ljubav se trudim slaviti svakog dana života, nije mi se nikad sviđala ona komercijalizirana i obavezna, a ni gužve po gradu koje idu s njom pod ruku. A zadnjih nekoliko godina uglavnom pjevam na taj dan i to je najljepši poklon koji mogu dati i dobiti. Srce mi se smiješi kad s pozornice gledam zaljubljene duše.
Tko vam je oduvijek bio "celebrity crush" s naših prostora?
Jedini pravi "celebrity crush" mi je bio Toše Proeski.
Kako izgleda vaša noć kada dođete kući s koncerta?
Nakon svakog koncerta ili predstave se paradoksalno osjećam, i jako ispunjeno i jako prazno. Rijetko kad se dogodi da glumci i glazbenici odmah nakon izvedbe idu u svoja četiri zida. Kad se ostavi srce i duša na pozornici, prirodno je da se ta praznina traži popuniti, stoga se podrazumijeva neko druženje ili večerica nakon nastupa. Osim toga, adrenalin je uvijek na vrhuncu nakon koncerta ili predstave i koliko god je tijelo umorno, misli i dojmovi mi često tjeraju san s očiju. Idealan scenarij je kratko druženje s dragim ljudima, a potom topli tuš i rezimiranje iskustava u tišini doma i razgovor s Bogom prije spavanja.
Koji je vaš "guilty pleasure"?
Volim kad god mi se pruži prilika, a to je rijetko, zbilja ne raditi ništa. Mogu satima biti u tišini sa svojim mislima ili u svijetu mašte. Svjesna svih štetnosti, ipak uživam u dobroj hrani, čaši vina i cigareti uz dobru glazbu i društvo na kraju dana.
O čemu sanjarite?
Sanjarim o zdravom, normalnom društvu koje njeguje prave vrijednosti, potiče ljudske potencijale, talente i kvalitete, hrani plemenito, a izgladnjuje kvarno. Sanjarim o svakodnevici bez nasilja, mržnje i gladi i o tome da svatko od nas makar u svom mikrosvijetu svakodnevno pokuša taj svijet napraviti ljepšim mjestom.
Otvori KEKS Pay
