Bez obzira na ukuse, nemoguće je osporiti da Eros Ramazzotti uz Zucchera predstavlja možda najveću talijansku pop zvijezdu čija je slava dosegla internacionalne razmjere. Njegovi su albumi prodavani u milijunskim nakladama diljem svijeta, a spada u red koncertnih atrakcija za najširu publiku koja s lakoćom puni dvorane i stadione. Ramazzotti četvrti put u Zagreb dolazi 28. travnja u sklopu svjetske turneje "Una Storia Importante/Una Historia Importante" započete 14. veljače u Parizu, promocije posljednjeg dvojezičnog albuma "Una Storia Importante"/"Una Historia Importante" snimljenog na talijanskom i španjolskom. Podsjetimo, prvi put došao je još 1990. u Dom sportova, na vrhuncu prvog vala međunarodne popularnosti i bio je to, koliko se sjećam, dobar koncert, više pogonjen pjesmama i odazivom publike nego scenskim luksuzom i pojačanjima kakva je Ramazzotti kasnije uveo kad je postao "de luxe" ime. Samo su malobrojni talijanski izvođači s pozornice Sanrema došli do planirane međunarodne slave, a upravo to se od devedesetih omaklo izuzecima poput Erosa Ramazzottija. Dakako da novodobna talijanska pop scena ima nekoliko internacionalnih aduta poput Zucchera, Jovanottija - koji u pulskoj Areni nastupa 3. srpnja - Ligabuea, Vasca Rossija ili Ramazzottija koji na EU terenu tržišno mogu konkurirati anglosaksonskim imenima, iako nedostaje potpuni proboj "na zapad", tj. u Veliku Britaniju ili SAD. No i to se pokušava, pa sam tako prije petnaestak godina gledao nastup Ligabuea u londonskoj dvorani Royal Albert Hall, a bome jednom i na stadionu Nereo Rocco u Trstu. Pogotovo taj stadionski nastup bio je velika produkcija po kojoj talijanska imena nimalo ne zaostaju za anglosaksonskim konkurentima, a i sama veličina Italije dopušta im dovoljno nastupa na domaćem terenu pred desecima tisuća poklonika.
Talijanski pop protagonisti ponekad se probiju s materinjim jezikom, ali primjeri Zucchera (engleski jezik) ili Ramazzottija koji pjeva i na španjolskom, govore da se najčešće ne biraju sredstva za uspjeh u tuđini. Popis osoba s kojima je Ramazotti surađivao pokazuje tu volju talijanske diskografske industrije da se probije i izvan granica matičnog govornog područja, a čak i kad se radi o talijanskom jeziku, jasno je da nakon dominantnog engleskog u pop svijetu ima onu privlačnost koja omogućava barem emocionalno razumijevanje poruke, čak ako i ne govorite "fluidno" talijanski. Ali ga vjerojatno "osjećate". Tu je i spomenuti španjolski, pa je album "Una Storia Importante"/"Una Historia Importante" (Sony/Menart) još jedan pokušaj Ramazzottija da se dvojezično nametne izvan okvira prevladavajuće "engleštine" u anglosaksonskom pop svijetu. Među gostima na dvostrukom albumu su mu Alicia Keys, Andrea Bocelli, Jovanotti i mnogi drugi, a čini se da novim projektom Ramazzotti pokušava u još jačoj mjeri istaknuti prošle hitove, sjediniti prošlost i sadašnjost svoje karijere, kao i domaće talijansko i međunarodno svjetsko tržište. Među 15 pjesama tu su i nove verzije starih hitova snimljene u suradnji sa slavnim gostima. Primjerice, nova verzija pjesme "L'aurora" u duetu s Aliciom Keys, ili nova verzija mnogima njegove najpoznatije pjesme, "Se bastasse una canzone"/"Si bastasen un par de canciones" s Andreom Bocellijem.
Ramazzotti se susreće s Jovanottijem u pjesmi "La mia strada"/"La aventura", s Maxom Pezzalijem snimio je "Come nei film", "Otra como tú" pjeva s Carínom Leonom, ikonom suvremene meksičke glazbe. "Fuego en el fuego" suradnja je s Lali, jednom od najpopularnijih kantautorica i glumica u Latinskoj Americi. U španjolskoj verziji albuma "Una emoción para siempre" dobiva novu verziju s portorikanskom kantautoricom Kany García, predstavnicom latino popa i sedmerostrukom dobitnicom Latin Grammyja. U talijanskoj verziji "Un'emozione per sempre" dobivamo dijalog dvaju generacija talijanskih kantautora uz Ultima, dok se u "Quanto amore sei"/"Cuanto amor me das" Ramazzotti ponovno udružuje s Giorgiom. Iako se često čini baš takvim, Eros Ramazzotti nije samo uhu ugodan šarmer sklon šećerenju melodija i talijanskoj raspjevanosti bez pokrića. Uostalom, za čovjeka koji je započeo preporod talijanske kancone na međunarodnom tržištu kasnih osamdesetih bilo bi blesavo da pod stare estradne dane rasitni stečen uspjeh i poziciju stožernog imena suvremene talijanske pop-scene. Vrhunska profesionalna realizacija njegovog novog albuma opet dokazuje da se talijanska diskografska industrija vrlo ozbiljno bavi sama sobom, i da ima što ponuditi ostatku svijeta, pogotovo susjednim tržištima. Iako ne donosi nikakve velike novosti i istine, Ramazzotti pokazuje da je sposoban napraviti solidan album koji odlično funkcionira na razmeđi europeiziranog popa i tipičnih talijanskih melodijskih sastavnica. Raspjevan kao i uvijek, još uvijek usmjeren ženskoj publici i samo ponekad previše sirupast u melodijama, možda jest klonirani proizvod nekoliko recepata, ali je istovremeno i čvrst dokaz da talijanska diskografija ima jake igrače za proboj na međunarodni teren. Čak niti konkurencija Zuchera, Jovanottija Ligabuea ili Vasca Rossija nije Ramazzottiju pomutila planove, jer svi su oni dio istog tima, "talijanska navala" s isukanim pjesmama.
Što očekivati od Ramazzottija u Areni Zagreb 28. travnja? Ako samo ponovi ono što je pokazao prije 17 godina, bit će dovoljno, ne samo kao autorski koncert već i pokazatelj istovjetnih produkcijskih uvjeta koje prvotimci talijanske pop scene postavljaju pred sebe. Ramazotti je izuzetno popularan u Hrvatskoj, gdje ionako uvijek ima mjesta za profesionalce koji na našem terenu imaju još i emocionalnu prtljagu zapisanu u dušama ženskog dijela publike. Neki od njegovih koncerata kod nas bili su primjeri vrhunske produkcije i svirke, nisam ga gledao u pulskoj Areni prije tri godine, ali posebno se istakao nastup u Areni Zagreb 2009., na mjestu kamo se sada ponovno vraća. Arena, tj. pozornica, tada je krajem 2009. bila "gradilište", jer je prije "The Wall" Rogera Watersa, Ramazzottijev koncert bio još jednu predstava s velikim kockama/ciglama na sceni. Cigle su tada očito ušle u modu kao simbol, pa smo ih, osim na ova dva koncerta, nekoliko tjedana kasnije vidjeli i na koncertu Pet Shop Boysa u dvorani Cibona, koji su također odradili predstave s velikim "kutijastim" dizajnom koji "zatvara", društvo, pojedince, diktatore. Sve što očekujete od Ramazzottija ponovio je i pred raspjevanim grlima publike u Zagrebu, i to ne samo ženskim. Naime, Ramazzotijev koncert bio je pravi "muški" spektakl s velikom scenskom produkcijom, a budući da je pred očima ovog izvjestitelja i nekoliko muških pripadnike publike doslovno "pustilo suzu" za vrijeme Erosovog programa, može se reći da je emocionalni učinak bio "uniseks" djelotvoran.
Podatku da je velika scena s pomičnim "ciglama" bila očigledno preslikana s davnog spektakla "The Wall" Pink Floyda, u prilog je išla i činjenica da su neki članovi produkcijskog tima turneje ranije surađivali s njima. Višečlani prateći sastav punog formata, s pratećim pjevačicama i plesačicama, maksimalno je profesionalno odradio dvosatni koncert koji se po svim učincima i pravilima struke može uspoređivati s britanskim i američkim pop predstavama. Tim više što je s Ramazzottijem tada svirao i američki gitarist Michael Landau, što je cijeloj sviračkoj priči dalo dodatnu širinu. Ramazzotti je dio prvog ešalona talijanske pop-invazije na Europu, a čini se i na Južnu Ameriku, budući da je već tada album "Ali e radici" objavio i u alternativnoj verziji na španjolskom jeziku. Nakon dva ranija zagrebačka nastupa, nije bilo neočekivano da gromoglasni zbor publike otpjeva refrene trans-europe hitova poput "Adesso tu", "Se bastase una canzone", "Fuoco nel fuoco", ili da parket dvorane unisono plješće s najproduktivnijim talijanskim izvoznim pop-proizvodom.
Mike Landau na gitari bio je najistaknutiji dio na vrhu djelotvorne sviračke sante pratećeg sastava, ali i sam Ramazzotti u par se navrata uhvatio električne gitare, i to ozbiljnog soliranja, pokazavši da je odlično savladao i dodatne zadatke. Oni pjevački išli su mu od ruke bez greške, kao i animiranje publike s velike pozornice. Najkraće, radi se o pravom profesionalcu koji usput ima i emocionalnu podlogu pjevnih talijanskih pop-komada koji mirne duše mogu funkcionirati na europskim pozornicama raznih država. Jer nije tajna da su izravni i nepretenciozni pop-spektakli često pošteniji izbor od pretencioznog, "namještenog" rocka, pogotovo kad ih i danas izvodi netko tko je prije 40 godina pobijedio na festivalu Sanremo, na koji se "obljetničarski" vratio baš ranije ove godine.
Otvori KEKS Pay
