Predstavljajući se kao politički dobrica usta punih "reda u državi", čim je osjetio da mu moć izmiče iz ruku, Zoran Milanović pretvorio se u perfidnog manipulatora pašalićevskog tipa iz najmračnijih dana vladavine bivšeg HDZ-a. Ne preže ni od izazivanja ustavne krize, ako ništa radi boljeg pozicioniranja na ponovljenim izborima. Ni Sabor nije poštedio svojih igrica. Most opet nema kamo kao ni nakon političkog "Big Brother" šoua s Dragom Prgometom u glavnoj ulozi, iako je i nakon te zakulisne smicalice svaki partnerski razgovor o mogućem vođenju države bio uzaludan. Tim više što je riječ o šefu stranke koja već ima stigmu da su i demokraciju u Vukovaru sveli na besramnu političku kupnju. Slučaj Mirka Raškovića pak objavom dokumenta SOA-e u Telegramu vratio nas je u vremena koja su nepovratno trebala biti iza nas, kad se državni aparat preko medija koristi u ovom slučaju za političke interese SDP-a i SDSS-a. Jedino oni imaju korist od naslova "Šef HDZ-a lagao da nije imao veze s ratnim putem Mirka Raškovića", što je i gruba medijska manipulacija obvezom čuvanja tajne čija objava Raškoviću može ugroziti život, a trag je novinarsku priču trebao voditi u posve suprotnom smjeru. Karamarkova "laž" stvar je njegove profesionalne časti da tajne koje zna kao šef SOA-e čuva i kad (ne)odavanje njemu može štetiti ili koristiti. Milorad Pupovac prvi se izbrbljao na HTV-u da je s "relevantnog mjesta" dobio potvrdu o slučaju Rašković. Sada ima priliku dati oduška svome poštenju i dokazati nam da je samo privid da su državne institucije zloupotrijebljene za sitne ili krupne političke interese u skupljanju potpisa za mandatara. Treba li predsjednica države i o tomu voditi računa kod dodjele mandata ili su uistinu samo potpisi važni?
Od početka su procesi nakon izbora krenuli naopako, umjesto da teku kako Ustav predviđa. Most se nametnuo gotovo pa kao mandatar, što su svi bespogovorno pratili. To se Mostu sada obija o glavu jer bi sad htjeli, ali više se ne mogu izvući iz živog pijeska. Pogreška je bila i što je predsjednica "ziheraški" inzistirala na potpisima jer se time razvlastila svodeći se na javnu bilježnicu umjesto da vođena ustavnim kriterijima odredi osobu koja po njezinu sudu uživa povjerenje većine u Saboru. Prof. dr. sc. Branko Smerdel u jednoj je stručnoj polemici s bivšim predsjednikom Ustavnog suda Smiljkom Sokolom, a koju je potaknula prof. dr. sc. Mirjana Kasapović, davno rekao kako se većina pravnih stručnjaka slaže da bi mandatar trebala biti osoba koja je bliže sastavljanju vlade ovisno o raspodjeli mjesta u Saboru i ovisno o tijeku konzultacija. Uzgred, treba li predsjednica voditi računa o raspodjeli predizbornih ili poslijeizbornih koalicija, odnosno ne bi li trebala uzeti u obzir stranačke mandate. Jer, svjedoci smo velike farse i prijevare birača s obzirom na to da konstituiranjem Sabora koalicije kao politička kategorija ionako bez pravnog značenja zapravo prestaju postojati i u Saboru se formiraju stranački klubovi koji nastavljaju svoj samostalan život. No to je za politološke rasprave.
Svjesni političke pat-pozicije, u SDP-u vode medijsku kampanju u kojoj optužuju HDZ i predsjednicu da žele nove izbore. Time si jačaju pregovaračku poziciju s Mostom, a u slučaju novih izbora računaju da ogorčenim biračima neće ni morati upirati prstom tko je za to kriv i koga treba kazniti. Zbog toga je Milanović onako reagirao u Saboru sretan kao malo dijete što je HDZ odbio ponuđeno "zajedništvo" s farsičnim prijedlogom predsjednika Sabora. Josip Leko tek je nakon upozorenja tajnice uspio izgovoriti da je 55 zastupnika SDP-a predložilo prof. dr. sc. Roberta Podolnjaka bez ijedne rečenice o njegovu životopisu. Riječ je o antologijskom primjeru instrumentalizacije znanstvenika, ali nije pošteđen ni Sabor, iako je nepoštivanje institucija obilježilo Milanovićevu vladavinu.
Što se potpisa tiče, slučaj Mirka Raškovića i iznenađenog Milorada Pupovca na prvim konzultacijama kod predsjednice govori kako ni potpis ništa ne znači te se može svesti na "drži vodu dok majstori odu". Uostalom, hoće li predsjednica provjeravati autentičnost i što ako naknadno netko tvrdi da nije dao potpis!? Ako su jedino potpisi bitni, onda više nije važna raspodjela zastupničkih mjesta, a i konzultacije su forma bez značaja, uz to što je pravo svakog zastupnika da nikome ne da potpis, iako je spreman pod određenim uvjetima dati povjerenje u Saboru. Uostalom, ako je 76 potpisa važno, zašto onda sam Ustav predviđa i drugog mandatara, jer logično – ne mogu dvojica imati 76 potpisa!?
>> Mirko Rašković umjesto na Pantovčak otišao na sjednicu Županijske skupštine
>> Rašković: Moguće da 76. glas budem upravo ja
"...Zoran Milanović pretvorio se u perfidnog manipulatora pašalićevskog tipa..." ovo je toliko jaka rečenica koja najbolje oslikava što se danas dešava u Hrvatskoj.