Kažu da je staru godinu dobro ispratiti i novu dobro dočekati uz smijeh, pa evo podsjetnik na tri najbolja politička vica 2018., koji se već počinju, a vjerojatno će se još nastaviti pokazivati upravo tako – kao vicevi – i u 2019. godini. Prvi vic bio je da Hrvatska ima premijera kojemu je stalo jedino do toga da se vrati u Bruxelles kao, u jednoj varijanti, kandidat za novog predsjednika Europske komisije ili, u drugoj, visoki predstavnik EU za sigurnosnu i vanjsku politiku.
Čitatelji ove kolumne mogli su među prvima znati da je ta priča fantazija, koju očito svjesno u javnost puštaju politički suparnici Andreja Plenkovića kako bi mu “nasapunali dasku” jer sanjare o tome da ode, pa oslobodi mjesto predsjednika HDZ-a i premijera nekome od njih. A sada je, nakon prosinačkih smjena na Pantovčaku, valjda i široj javnosti jasnije gdje je bio epicentar iz kojeg su se širile takve priče o Plenkoviću koji navodno samo čeka da ode u Bruxelles. Vjerojatno isti onaj epicentar iz kojeg su se širile optužbe na račun novog hrvatskog veleposlanika u Bruxellesu Joška Pare, o čemu ovih dana nevjerojatne, poprilično skandalozne detalje iznosi Velimir Bujanec.
I premijer Plenković, pa i predsjednica Grabar-Kitarović, jesu tipovi političara s diplomatskim karijerama koji mogu jednog dana konkurirati za neku dužnost u međunarodnoj politici. Ali, ne na način na koji se Plenkovića guralo natrag u Bruxelles, nego tek nakon što odrade – i, možda važnije, pod uvjetom da kvalitetno odrade – svoj sadašnji mandat na državničkim pozicijama. Zbog toga je (preuranjeno) guranje Plenkovića na visoku dužnost u Bruxelles bio tek neuspjeli vic, koji je imao više veze s unutarnjopolitičkim odnosima u Hrvatskoj, nego sa stvarnošću u EU, s čijim se sinekurama (da ne kažemo perjem) hrvatski genijalci tako lako razbacuju i kite. Protagonist drugog vica mogao bi znati ponešto o tome da sletjeti s pozicije bivšeg hrvatskog premijera na neku međunarodno relevantnu ulogu nije baš tako lako ostvarivo kao što je zamislivo.
Ne ide baš automatizmom. Taj drugi vic je uporno inzistiranje na tezi, za koju nije predočena nijedna indicija ili dokaz, da bivši premijer Zoran Milanović razvija međunarodno relevantnu konzultantsku karijeru i evo, samo što nije, mogao bi se vratiti u politiku kao predsjednički kandidat kojeg navodno, ide dalje taj vic, svi zazivaju i priželjkuju. Nitko ne zna kome uopće bivši premijer i mogući predsjednički kandidat nudi i naplaćuje svoje konzultantske usluge, ali to ne sprečava ljude da nas uvjeravaju da je Milanović u tome baš uspješan. Zovu ga po svijetu da drži predavanja, kažu, po sveučilištima i institucijama. Bio je, kažu, u Kini. Pa dobro, bravo za njega, ali ima li taj grad u Kini neko ime? Ima li sveučilište, institucija ili konferencija na kojoj je govorio neko ime? Je li tema njegova govora ili njegovih savjeta nekako naslovljena?
Na ta pitanja nitko, pa ni sveznajući Google na preko stotinu živih svjetskih jezika, još nema odgovor. Dok se ne pojavi neka činjenica, bolje je sve to tretirati kao politički vic.
I, konačno, treći politički vic godine je sve intenzivnije nametanje nekakve podjele u političkim analizama u javnosti između “suverenista” i “globalista”. Tumači te podjele uvjeravaju nas da nije više bitno što je lijevo, a što desno na političkom spektru, nego što predstavlja globalistički, a što suverenistički pristup u politici. Vic je u tome što je ta podjela umjetna i u svjetskim okvirima odakle je preslikana, a posebno je umjetna u hrvatskim okvirima gdje naprosto nema političkog vođe kojemu hrvatski suverenitet nije na prvom mjestu.
Vic je i u tome što je sam pojam “globalist” postao neka vrsta retoričkog strašila koje upotrebljavaju radikalni desničari kako bi opisali sve nevolje koje ih muče. Prije no što je taj pojam ponovo ušao u modu, dijelom zahvaljujući i tome što ga je u kampanji i u Bijeloj kući koristio američki predsjednik Donald Trump, služio je i kao antisemitska kleveta, kojom se Židove nastojalo opisati kao globalno uvezanu elitu koja nije vjerna svojim državama, nego nekakvoj globalnoj zavjeri. U javne i političke rasprave u Hrvatskoj taj se pojam, i priča o suverenistima nasuprot globalistima, uvozi kako bi se oblatilo i etiketiralo unutarnjopolitičke protivnike. Opet na tragu onog prvog vica, gdje je jednoj struji unutar HDZ-a potrebna vidljiva diferencijacija naspram druge struje unutar HDZ-a, kako bi nakon diferencijacije uslijedila difamacija, a nakon difamacije valjda detronizacija.
Vrlo losa analiza, ali posto je novinar “Plenkist”, onda nije ni cudno. Ajde, jos kad brani Plenkovica i njegovu inozemnu karijeru, ali Paro?! Braniti tog lika, djete Crvene burzoazije, nakon velebnih veleposlanickih uspjeha?! Ma daaaj...