Sjedimo na pozornici jednoga pulskog londonskog puba, u dvorištu propale Arena trikotaže, u fantastičnom ambijentu austrougarske industrijske arhitekture, Petar Gudelj i ja. Njemu je, bez ijedne bore na licu, skoro osamdeset i osam. Tu smo nakon što je kao uzoran član književne komune otvorio Sajam knjiga u Puli, na slavi u čast njegovu pjesništvu. U toj stvari ja sam ponizni koncelebrant. Godi mi ta uloga, premda me u njoj ometaju i svako malo me izbace iz koncentracije žamorenje čeljadi bez sluha za poeziju i sudbinu i nadlijetanje dviju lastavica, izbezumljenih, vjerojatno, našom prisutnošću u njihovu svijetu. A onda, u jednom trenutku, nečim uznemiren, lastavicama, ljudima ili mojim neumjesnim pitanjem, Petar uzviknu: “Ja sam hrvatski jezik!” Neki su to čuli i glasno uzdahnuli, drugi su nastavili žamoriti, lastavice su se naglo umirile. Doista, istina je.
Treba biti pažljiv prema Petru Gudelju. Jer riječ je, uglavnom, o izboru između onog što je sve i onog što je ništa. Grdna je sirotinja izvan jezika. Izvan hrvatskog jezika. On je junak našeg doba, on će nas, jadne, zaštititi
Otvori KEKS Pay
