Bje i Giga Gračan. U prizemnom stanu, gotovo u podrumu, tamo negdje oko Medveščaka, ugodno zamračenom i ušuškanom, kao u uterusu, u Nojevoj arki, ili u snu, među mnoštvom sitnih i tajanstvenih predmeta, u kući ni staroj ni novoj, nego onakvoj kakva je većina zagrebačkih kuća, živjela je. U tom prijatnom mraku bio je i solidan audiofilski uređaj, s kojeg je sve vrijeme tekao Treći program Hrvatskog radija, dok je odnekud iz srca tame vrebao nepovjerljivi crni mačorčina. Taj Janika, kojeg je supotpisivala na svim svojim pismima i elektronskim porukama, karakterom se dramatično od nje razlikovao. Razlika je to između života sa psom i života s mačkom. Dok pas na čovjeka sve više sliči, i čovjek na psa, život s mačkom zasnuje se na razlici, koja se s vremenom povećava, sve dok u trenutku smrti, ljudske ili mačje, jedno drugome ne postanete potpuni stranci. Golema je, duboka i strašna ta bliskost dvoje stranaca. Mnogo dublja i potpunija od te prijazne sličnosti čovjeka i psa. Hoće Janika i ogrepsti, rekla je Giga, iznenađena kad mi se mačak prikučio. Začudo, nije me ogrebao, premda sam i na to bio spreman.
A onda su se, prema političkom diktatu, promijenile prilike na radiju. Ja se tad pitam što li sad, Bože mili, sluša Giga Gračan? Jer Treći, pretpostavljam, više ne može slušati. A kakav bi mogao biti njezin život bez radija, u zamračenom stanu?
Otvori KEKS Pay
