Naslovnica Premium Kolumne

Ne može se zvono svesti na buku

Zagrebačka katedrala zazvonila je iz svih zvona u 14 sati 22. lipnja 1593., čim je u grad stigla vijest iz Siska da su Turci konačno poraženi – i od tada nije prošao dan da u to vrijeme nisu ponovno zvona zvonila sve u šesnaest! Koliko je kaptolskih, gričkih i vlaškovuličanskih popodnevnih drijemeža pokvareno u tih 427 godina? Nebrojeno, ali još se nitko nije žalio
11. svibnja 2019. u 13:50 12 komentara 2685 prikaza
cRKVA
Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

Moj djed i baka svaku su večer izvodili nešto čemu sam se divio kao dijete. Stari Beckovi imali su na zidu sat s kućicom za njihalo, utezima i brojčanikom s rimskim brojevima, nalik nekom nadgrobnom spomeniku.

Karlovački sud presudio je u korist dvojice tužitelja kojima noću smetaju zvona Kontradiktorna presuda Ušutkali zvonjavu crkve jer ne mogu spavati: 'To je kao da zabranite zvoniti Big Benu'

Otkucavao je ne samo pune sate, nego i četvrtine i polovice, a djeda i baku to je nerviralo noću pa su ga zaustavljali uvečer i pokretali ujutro, prema znaku točnog vremena s radija. Obred je bio fascinantan.

Stavili bi prst pred kazaljku i nakon nekog vremena njihalo bi se zaustavilo, a sat bi se zamrznuo. Ideja da se protok vremena može po volji zaustaviti, i da se iz njega može izaći, duboko me potresla i sigurno ostavila posljedice na meni do danas. Tipično bekovski, rekla bi moja supruga prijekorno, prepoznavši u toj gesti želju za izoliranjem i bijegom od stvarnosti.

Svojeg sam dalekog rođaka našao u jednom hrvatskom selu: tužio je crkvu zbog noćne zvonjave, što su mediji prenijeli kao zgodnu bizarnost. Nije mi pravi rođak – jer ima pravo hrvatsko ime i prezime, a i po slici se vidi da je to čvrst čovjek gena kamenih – ali duhovni jest.

BORIS BECK Roblje na tržištu ponašanja

Ono što je rekao novinarima, rekao bi i moj djed: “Gledaš TV i odeš spavati oko 11 sati, legneš, a ovo krene udarati 15 puta, pa opet zatvoriš oči, pa ti onako dolazi san, a onda u ponoć udari opet, 16 puta, pa opet uhvatiš san, a on opet tuče i udara.” Potpuno ga razumijem. Prije koji mjesec boravio sam u Osijeku i ljubazni domaćini unajmili su mi sobu u hotelu, avaj, nasuprot konkatedrale.

Divovsko oko moćnog sata gledalo je ravno u mene, a kad je zvono počelo tući i udarati, mislio sam da ću ispasti iz kreveta. Nije to zvonce seoskog tornjića, nego najteže topništvo veličanstvenog biskupa Strossmayera!

Ali nije zvono došlo meni, nego ja zvonu, i nikad mi ne bi palo na pamet prigovoriti ikome zbog toga. To zvono tuče onom maglenom ravnicom više od stoljeća, kao što uopće zvona tuku već stoljećima i stoljećima – i više ih je čulo mrtvih nego živih, kako kaže Cesarić u jednoj pjesmi.

Pope Benedict XV prays during a mass held at Zagreb hippodrome on the second and final day of his pastoral visit to the country, Croatia, 5 June 2011. Foto: Michael Kappeler/DPA/PIXSELL BORIS BECK Društvo u kojem je Bog umro gubi ljudskost jer je izgubilo smisao

Zvono uopće nije zvuk ovoga svijeta. Otkad su telefoni prestali zvoniti, u običnom građanskom životu može se čuti zvonce još u školama, na ponekim starinskim vratima ili na biciklu, i to bi bilo sve. Ali pravo zvono, ugođeno na određeni ton, sa svojom jekom i dubinom, rezervirano je samo za crkve. Ono se javlja ujutro, u podne i navečer da podsjeti na molitvu i poziva na misu, a na selu zvoni i kad netko umre, pa se tada svi usprave, osvrću i pitaju tko bi to bio.

Zvono je doista zvuk rezerviran za nadnaravno, ne samo u kršćanstvu, nego i na Dalekom istoku gdje možete vidjeti budističke i šintoističke svećenike i redovnike kako tuku u divovska zvona lijepog baršunastog zvuka.

Nekad je zvonjenje bilo osobno, trebalo je potegnuti uže, a noćno zvonjenje bilo je ujedno i pobožna vježba. Potom su uvedeni automati sa satnim mehanizmom, a danas su zvona kompjutorizirana, pa župnik može aktivirati zvono za mrtve jednostavnom sms porukom, ma gdje se nalazio. Seoska su zvona zato postala raznovrsnija i češća – to je danak napretka. Ali zvuk zvona, unatoč tehnologiji, ostao je jednako drevan i jednako ponire u dušu. On nije jednostavna buka, koju sudski vještak može svesti na decibele, kako se to napravilo na hrvatskom sudu, nego dio kulture i povijesti.

Smiley Boris Beck Diplome, friške diplome!

Zagrebačka katedrala zazvonila je iz svih zvona u 14 sati 22. lipnja 1593., čim je u grad stigla vijest iz Siska da su Turci konačno poraženi – i od tada nije prošao dan da u to vrijeme nisu ponovno zvona zvonila sve u šesnaest! Koliko je kaptolskih, gričkih i vlaškovuličanskih popodnevnih drijemeža pokvareno u tih 427 godina? Nebrojeno, ali još se nitko nije žalio.

Zvuk zvona neodvojiv je od društva i krajolika, baš kao i crkva i njezin zvonik. On vas nađe ma gdje bili, ma što radili, i dok radite i dok sjedite. On je znak identiteta i zato su fratrima u Bosni pod Turcima zvona bila zabranjena pa su vjernike pozivali čegrtaljkama. Ali zvono je i više, a to se baš očituje noću. Jer noću je čovjek sam sa sobom, i koju god masku nosio danju, kako se god pravo ili lažno predstavljao u društvu, ona tada pada. Nema ni najvećeg sveca koji barem nije nekada posumnjao, rekao je Joseph Ratzinger, papa Benedikt XVI., kao što nema nijednog ateista ili agnostika koji se katkad ne pita: A možda ipak postoji? Sumnja, baš kao i vjera i znanje, temeljno je obilježje svakog čovjeka i svi ljudi mogu uvijek razgovarati o svojim sumnjama, radije nego da se nadmeću svojim znanjima i vrlinama. A idealno vrijeme za sumnju upravo je noć, kad svijet utihne, a javi se glas savjesti, inače danju zaglušen sa svih strana.

U šaljivim pričama o seoskom župniku Don Camillu i njegovom komunističkom načelniku Pepponeu, talijanskog pisca i novinara Giovannina Guareschija, ima jedna zgoda o štrajku. Lijeva vlast proglasila je generalni štrajk i zapovjedila da se i sat na crkvenom tornju zaustavi. Možeš zaustaviti sat, rekao je don Camillo vođi štrajkaša, ali ne možeš zaustaviti vrijeme – ma kamo odeš, osjećat ćeš taj zaustavljeni sat, njegovo će te oko gledati, on će te naći, on će ti svrdlati mozak i prodrijeti u srce, i neće ti dati mira. A ovdje je i više od vremena, ovdje je vječnost, jer zvono podsjeća na neumitnu smrt i uvijek zvoni istom čovjeku: onome koji ga sluša. Zato zvono ne uznemiruje uho, nego savjest; ono ne remeti san, nego moralnu ravnodušnost; ono ne budi spavača u krevetu, nego spavača u duši. I da se ugase sva zvona svijeta, nemiran čovjek neće naći mir.

Dijelovi motora
SRCE AUTOMOBILA
Dijelovi motora i zašto ih je bitno poznavati

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar Zvjerinjak
    Zvjerinjak:

    Poštovani gospodine Beck, napisali ste nekoliko potpuno netočnih navoda: Prvo, nije točno da crkvena zvona tradicionalno zvone noću. Hoćete li možda reći da je prije 100 godina crkveni zvonar ustajao svakih četvrt sata i zvonio? Ta "tradicionalna" zvonjava noću može ... prikaži još! biti samo iz vremena kada je "zvuk zvona" postao digitalan. Drugo, kakve veze ima zvonjava svakih četvrt sata (0-24) sa crkvenom najavom euharistije ili nekih značajnih događaja? U današnje doba najavljivati svaki puni sat (svaki četvrt sata) je suludo, naročito noću. Treće, ako se nitko nema pravo buniti na crkvenu zvonjavu jer je, po vama, crkva tamo duže od ljudi koji tamo žive, što biste rekli da neki svećenik odluči zvoniti 24 sata na dan (iako ni zvonjava svakih četvrt sata nije daleko od toga)? Četvrto, mislite li zaista da su svi ljudi imuni na buku, naročito noću? Mislite li da se ljudi nemaju pravo noću odmoriti i pripremiti za novi radni dan jer neki besposleni svećenik odlučuje da će baš zvoniti kada on to hoće? I na kraju, kome uopće treba zvonjava noću i davanje na znanje da je prošlo puni sat, pa puni sat i 15 minuta, pa puni sat i 35 minuta, pa puni sat i 45 minuta, pa puni sat, pa...?

  • Igggy:

    Ajde ne filozofiraj, živi ti pored zvona koje Non stop buči!

  • Avatar Robinzon
    Robinzon:

    Povijesne relikte kulturni ljudi stavljaju u muzeje. Svako vrijeme ima svoje običaje, sve se mijenja, jer na ovom svijetu samo mijena stalna jest.