Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Možemo li preživjeti Beethovenovu godinu u kojoj je Deveta simfonija od himne čovječanstva postala smrtna opasnost?

Ovo je trenutak u kojem nam treba hrabrosti, ludosti i radosti za udah punim plućima i izdah kroz glasni pjevajući kliktaj “Freude, Freude”. Jednu godinu završiti bez Beethovenove Devete možda još i možemo. Drugu nećemo preživjeti.
20. prosinca 2020. u 23:38 2 komentara 911 prikaza
Zagreb: Građani sve više nose maske na otvorenom zbog sve većeg broja zaraženih
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

Ne pamtim koncert Ive Pogorelića s kojeg nisam otišao s osjećajem da je Maestro ponovo nadmašio sam sebe, pomaknuo granice pijanizma, proširio zvučne obzore klavira i priredio još jedan koncert za pamćenje. I ne ponavljam se ja, nego taj osjećaj kada kažem da je tako bilo i ovaj put, kada je Ivo Pogorelić 5. i 6. prosinca svirao u ciklusu Lisinski subotom u Zagrebu.

Promjene Pandemija koronavirusa potaknula ljude da kupuju prava božićna drvca - unose više veselja u dom

Pogorelićev nastup na kraju prošle sezone u svibnju onemogućila je pandemija, a nakon nje i potres zbog kojeg je Lisinski ostao zatvoren sve do početka studenoga. Zato je Pogorelić napravio jako lijepu gestu ponudivši da umjesto jednog odsvira dva koncerta. S dvoranom u koju zbog epidemioloških mjera smije ući samo 250 posjetitelja ni to nije bilo dovoljno da ga čuju i vide baš svi pretplatnici Lisinskog, a kamoli svi oni koji inače mjesecima unaprijed razgrabe ulaznice. Ipak, maestrova gesta poštovanja prema publici i solidarnosti s organizatorima koji se posvuda bore za opstanak još je jedna stvar za pamćenje.

Na početku recitala, koji je u skladu s epidemiološkim mjerama bio kraći nego inače i u jednom dijelu, Pogorelić je svirao Bacha, Chopina i na kraju Ravela, vrativši se nakon dugo vremena silno teškoj likovno-pjesničko-glazbenoj fantaziji “Gaspard de la Nuit”. I da, Pogorelićevo muziciranje i ovaj put je bilo nezaboravno, osobito meni koji sam bio jedan od rijetkih s povlasticom da ga slušam obje večeri. To mi je iskustvo potvrdilo i dokazalo ono što sam već i prije znao: Pogorelić nije pijanistički robot, stroj za automatizirano ponavljanje nota koje su dugotrajnim i napornim vježbanjem pohranjene u mišićnu memoriju akrobatskih prstiju.

Prve večeri izvedbe svih skladbi bile su i u onom najprostijem smislu tehničke preciznosti besprijekorne: bez ijedne pogrešne note. Druge večeri takva se neka kriva nota Pogorelićevim prstima omakla tamo gdje je slušatelj najmanje očekuje, u Sarabandi, najsporijem od sedam stavaka Bachove Engleske suite br. 3 u g-molu. Upravo u tom stavku Pogorelić je, kako mi se čini, najviše eksperimentirao. Kao da je pokušavao utisnuti u taj polagani ples neko novo značenje i smisao. Ili je, možda, svirajući u nedjelju u svojoj glavi vrtio neki sasvim drukčiji film od onog u subotu.

Ilustracija za kreativce Facebook izbacio novu aplikaciju: Stvorena je za zabavu u vrijeme pandemije

Tako je i drugi stavak Ravelova remek-djela bio druge večeri daleko sablasniji i rastegnutiji, kao da ćemo svi skupa ostati zauvijek zarobljeni u toj slici sumračne pustopoljine s vješalima koja škripe dok se na njima ljuljaju mrtvaci. To je slika koju u stavku “Le Gibet” dočarava Ravel nadahnut stihovima Aloysiusa Bertranda čiju su, pak, pjesničku zbirku nadahnuli Rembrandtova platna i grafike Jacquesa Callota. Naravno, nije isključeno da je neki drugi slušatelj istu glazbu doživio na neki sasvim drukčiji način. Na svakom koncertu ionako nastaje onoliko glazbi koliko je u gledalištu slušateljskih glava.

Ja osobno nisam se ni prve ni druge večeri mogao oteti dojmu da ne sjedim u koncertnoj dvorani, nego da sam pacijent nekog sanatorija ili zatvorenik neke kazneno-popravne ustanove koju je iz samilosti pohodio veliki umjetnik da nam malo uljepša tegobnu svakodnevicu. Sjedala u Lisinskom bila su povezana širokim platnenim narančastim vrpcama na način da se u svakom dugačkom redu moglo sjesti na samo dva-tri međusobno udaljena mjesta. Tako raštrkani po cijeloj dvorani, s maskama na licu, doista smo mnogo više sličili pacijentima ili zatvorenicima, nego ljudima koji su došli uživati u nečem što je prije korone predstavljalo ugodan i lijep kulturni, društveni i umjetnički doživljaj.

Gotovo da mi je nedostajao onaj bezobzirni kašalj kojim se zagrebačka publika, osobito u zimskim mjesecima, inače zna glasati u pauzama između stavaka. Ovaj put je vladala uzorna tišina. A onda se dogodilo još nešto što ću osobito pamtiti. Na kraju druge večeri Ivo Pogorelić je izašao treći put na pozornicu da se pokloni, dozvan dugotrajnim pljeskom. Svaki par dlanova kao da je pljeskao za desetoro onih kojih nema. Prije nego što će se duboko pokloniti publici i otići, Pogorelić je dulje nego ikada prije, mnogo, mnogo dulje ukipljen stajao i gledao u dvoranu, gotovo praznu i u nas pod maskama. Činilo mi se kao pokušava shvatiti što to gleda i upamtiti svaku pojedinost tog prizora.

Gradani izdrzavaju izolaciju na svojim prozorima i balkonima Marinko Jurasić Pad broja samoizolacija budi nadu da mjere imaju učinka

O, tako mi je privlačna na ovom mjestu pomisao da je Pogorelić u nas gledao tako intenzivno i dugo kao da pokušava zapamtiti svako lice u dvorani. No, ta bi misao bila ne samo poetično-kičasta nego i potpuno lažna. Ne možeš upamtiti lica koja ne vidiš. Maske su napokon dale smisao onoj frazi o bezličnoj masi. Baš ovih dana, oko 17. prosinca, koji je zapisan kao datum njegova krštenja, prije 250 godina rodio se Ludwig van Beethoven. Jedna od besmrtnih scena u biografskom filmu “Immortal Beloved”, u kojem kompozitora glumi Gary Oldman, ona je u kojoj Beethovena na pozornici okreću prema publici koja mu kao poludjela od oduševljenja plješće i kliče na kraju praizvedbe Devete simfonije. Bilo je to 1824. u Beču.

Beethoven ne čuje ništa, ali zato dugo stoji i gleda u te ljude kako bi što bolje upio i upamtio taj trenutak. Upravo na tu scenu, odnosno na neku njezinu uvrnutu inverziju, podsjetio me Pogorelić zagledan s pozornice u gotovo prazno gledalište Lisinskog i nas malobrojne koji u njemu plješćemo. U samo desetak mjeseci godine koja je čitava i posvuda trebala biti Beethovenova, njegova Deveta simfonija je od himne čovječanstva i vrhunca jedne čitave civilizacije pretvorena u smrtnu opasnost i kužnu prijetnju od koje se mogu zaraziti i pomrijeti čitavi orkestri i zborovi. Pjevajući kliktaj “Freude, Freude!” postao je zabranjen zbog opasnosti da grlo izbacuje tonove načičkane virusima. Stanite i dobro se zagledajte unatrag, u proteklu godinu.

To neće biti pogled Beethovena koji barem jednom vidi trijumf svoje glazbe, nego pogled Pogorelića u gotovo prazno gledalište. Da, navodno je sve to zato što je svaki ljudski život sada najvažniji. Zaista? Kaže tko? Država koja rat proglašava svetinjom? Svjetski poredak koji nas je navikao da i ne trepnemo dok neki drugi ljudi u nekom drugom ili trećem svjetskom razredu umiru kao muhe? Ovo je trenutak u kojem nam treba hrabrosti, ludosti i radosti za udah punim plućima i izdah kroz glasni pjevajući kliktaj “Freude, Freude”. Jednu godinu završiti bez Beethovenove Devete možda još i možemo. Drugu nećemo preživjeti.

Zaprati kanal Večernjeg | Autor :

iz školskih dana
Možete li prepoznati koji se poznati Hrvat nalazi na fotografiji iz 1978.?
UHVATI BIORITAM
Koji kronotip posjedujete? Upoznajte se s ovim unutarnjim satom koji trebate slušati
  • TORQUEMADA:

    Ja, recimo, na Vašem mjestu ne bih inzistirao na spominjanju sitne izvedbene pogreške, pa makar i na nevjerojatnom mjestu u polaganoj Sarabandi, upravo zbog umjetnikove geste u odluci da svira dva dana zaredom, a možda i zbog sebe sama. Jer, ... prikaži još! ako sam već obje večeri bio u publici i i time zbog važećih epidemioloških mjera oduzeo mjesto nekom drugom ljubitelju umjetnosti, koji ovako nije mogao doći do prilike u okviru rijetke prigode da uživo sluša jednog od najvećih svjetskih pijanista uslijed jako reducirane publike, moglo se barem odustati od kritičarskog sitničarenja zamotanog u krinku ljudske pogrešivosti koja umjetniku vraća ljudskost onda kada smo već spremni pomisliti da je pred nama savršeni izvedbeni stroj. Osim toga, u ekspanziji novog naraštaja kineskih pijanističkih zvijezda i posve različite paradigme današnjeg vrhunskog pijanizma u svijetu, valja nam uzeti u obzir da Pogorelićeva karijera traje već dugo i da su s vremenom mogući pokazatelji zamora, da imamo pravo opredijeliti se iza čije interpretacije možemo subjektivno stati, kao i da kulturološki pripadamo sredini u kojoj je moguće da drugi najveći pijanist svijeta Yundi Li sjedne za klavir u istoj toj dvorani Lisinski, s namjerom da svira Beethovenovu Mjesečevu sonatu u cis molu, a prepušten je glazbalu na kojem ne svira baš tipka cis1! U nevjerojatnoj situaciji koja je nastupila, umjetnik je uzaludno čekao da netko riješi taj problem, no reakcije organizatora nije bilo i odsvirano je sve bez tonova cis1!