Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Zašto ljudi i životinje imaju osjećaj za pravdu i nepravdu?

Odbijajući inferiornu nagradu za isti posao majmun vraća lošiju hranu istraživaču
17. ožujka 2018. u 18:12 0 komentara 3048 prikaza
Foto: Borna Filic/PIXSELL

Jedno od prvih pitanja koje postavljam svakoj novoj generaciji svojih studenata jest zašto na ispitu iz mojeg predmeta, ali i inače u životu, očekuju bilo kakvu pravdu u ishodima? Oni me zatim nastoje uvjeriti kako pravdu treba očekivati.

Znanstvenici desetljećima pokušavaju odgonetnuti tajanstveni Voynichev rukopis Igor Rudan Može li umjetna inteligencija odgonetnuti drevne rukopise?

Gotovo je zabavna lakoća kojom je sve njihove argumente moguće pobiti, jer jako je malo dokaza o postojanju bilo kakve pravde. Sve što se uopće događalo na Zemlji milijardama godina jest da su jedni organizmi svakodnevno lovili i jeli druge, ti drugi treće, ovi pak četvrte, i niz se nastavljao od samog vrha pa sve do dna hranidbenog lanca. No, da bi taj lanac dugoročno funkcionirao, i oni na samom dnu, poput crva, došli bi na svoje kada bi ovi iznad njih pomrli i postali njihovom hranom.

Možda su zato starenje i smrt uprogramirani u naše genome, jer da oni na vrhu žive dulje, silno bi se namnožili i ostali bi vremenom bez hrane, pa čitav sustav ne bi bio održiv. Stoga vjerojatno ima istine u tome kad ljudi kažu da je smrt jedina pravda na ovome svijetu. 
U sustavu gdje svakog dana treba ubiti i pojesti neko drugo nedužno biće, ili ćemo i sami umrijeti od gladi i biti pojedeni, nema većeg prostora za osjećaj pravde i nepravde. Zato je prilično zanimljivo što se u nekih bića taj osjećaj uopće razvio.

Najpoznatiji eksperiment profesora Fransa de Waala, čuvenog istraživača ponašanja primata na Sveučilištu Emory u SAD-u, vezan je baš uz istraživanje evolucije tog osjećaja. De Waal je dva majmuna kapucina stavio u kaveze jednog pored drugog kako bi se mogli međusobno vidjeti, te im zadavao potpuno jednak zadatak. No, iz posude pred kavezom jednoga bi stalno nagrađivao lošijom hranom, a drugog boljom. Majmun kojemu je nanesena nepravda najprije bi se počeo više truditi, zatim provjeravati što nije u redu s njegovim radom, a kad bi isključio sva druga objašnjenja, počeo je bijesno tresti kavez i skakati po njemu. Zatim je počeo bacati tu lošiju hranu natrag istraživaču, odbijajući inferiornu nagradu za isti posao. Eksperiment je kasnije uspješno ponovljen i na psima, pticama, čimpanzi i nekim drugim životinjama. Odakle se razvio taj osjećaj za pravdu i nepravdu, i čemu uopće služi? Je li on možda preduvjet za našu suradnju i život u zajednici, koja nam daje prednost u preživljavanju kao vrsti, u odnosu na bića koja žive i love sama? Jedno od najboljih istraživanja među ljudima proveo je 2015. godine tim sa Zavoda za humanu evolucijsku biologiju sa Sveučilišta u Harvardu, u suradnji sa znanstvenicima iz još šest zemalja. Oni su istraživali kako parovi djece u dobi od 4 do 15 godina iz SAD-a, Kanade, Meksika, Indije, Perua, Senegala i Ugande reagiraju kada u jednostavnoj igri jedno dijete počinje dobivati nagrade nesrazmjerne rezultatu u odnosu na drugo dijete. Zanimalo ih je u kojoj dobi dijete počne reagirati bijesom na nepravdu, ali i kako reagira ako ono samo počne dobivati nepravedno veće nagrade.

IGOR RUDAN Manjak pitke vode pokreće valove klimatskih izbjeglica

Pokazalo se da u svih sedam kultura djeca u nekoj dobi počnu reagirati bijesom na nepravdu koja im je učinjena: u SAD-u već s četiri godine, u Kanadi s pet, u Peruu sa šest, Senegalu i Ugandi sa sedam, u Indiji s osam, a u Meksiku tek s deset godina. 
No, zanimljivo je da ista djeca reagiraju na vlastitu nepravednu povlaštenost u odnosu na drugu djecu u samo tri kulture: u SAD-u i Kanadi s devet godina, u Ugandi s deset, dok se oko takvog ishoda u Peruu, Senegalu, Indiji i Meksiku baš nitko od svoje četvrte do petnaeste godine života ne uzbuđuje. To pokazuje kako su osjećaji za pravdu i nepravdu u djece vjerojatno u znatnoj mjeri uvjetovani kulturološki, te ovise o tome što se u društvu tolerira.

Psiholozi Shai Davidai i Thomas Gilovich imaju i dodatno objašnjenje za ovaj fenomen, kojeg su objavili 2016. godine i nazvali ga “paradoksom vjetra u prsa”. Kad trkači trče kružnom atletskom stazom i na dijelu su staze gdje im vjetar udara u prsa, to se tada čini značajnim problemom. No, kada se nađu na nasuprotnom dijelu staze gdje im isti vjetar udara u leđa, trkači ga tada više ne primjećuju.

Davidai i Gilovich objašnjavaju to urođenom sklonošću ljudi prema usredotočenosti na vlastite probleme, uz ignoriranje svih olakotnih i sretnih okolnosti, koje pak često pripisuju vlastitim sposobnostima. 
Većina navijača nogometnih klubova smatrat će kako protivnički klub ima naklonost sudaca, dok sudačke poklone svojoj momčadi prihvaćaju bez zamjerke.

Birači vjeruju kako sustav pogoduje suparničkoj političkoj stranci, a i braća unutar obitelji često će reći kako su roditelji bili skloniji drugoj djeci, a njih zakidali. Problem s ovim fenomenom, gdje se ljudi stalno osjećaju žrtvama nepravde, jest što takvi ljudi teže osjećaju zahvalnost, a ona je važan temelj osjećaja sreće. Pritom, uvijek dobro pamte tko im je nanio nepravdu, ali vrlo brzo zaboravljaju tko im je pomogao.

Pogledajte i predviđanje vidovnjaka za 2018:

Igor Rudan Informacije o čovječanstvu moguće je digitalno pohraniti u molekulu DNK IGOR RUDAN Kolektivno rješavanje problema pokazuje nadmoć nad pojedinačnim AI Istraživanje 10 stvari koje svaki menadžer treba znati o umjetnoj inteligenciji
ski
Veliki vodič kroz Nassfeld
Isprobajte lokalne specijalitete, zaplešite uz legendarnu Nenu i skijajte na 110 km besprijekornih staza
Grawe
PRIHVATI IZAZOV
Izazov za sve trkače koji žele pomoći drugima
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.