Blaž Slišković Baka (56), aktualni trener NK Široki Brijeg, bivši nogometaš Veleža, Hajduka, Olympique Marseillea, Pescare, Lensa, Mulhousea, Rennesa, Hrvatskog dragovoljca, Zrinjskog, bivši izbornik BiH reprezentacije..., svojedobno je oduševljavao ljubitelje nogometa. Njegovi su nogometaški potezi prepričavani, a ponekad, poput legendi, prenosili su se s generacije na generaciju. Istodobno, sve do danas prati ga priča da je izvan travnjaka bio neobuzdani boem.
- Nisam ja ni manje ni više izlazio od svojih kolega, suigrača. Drugi su se mogli valjati po podu, izlaziti, piti, noćariti i igrati karte, ali to nije bilo interesantno. A mene su pratile neke stvari. Znao sam izići sa suigračima, međutim, sljedećeg dana novine su pune mene, a kolege nitko i ne primijeti - govori Blaž Slišković, najpoznatiji Mostarac posljednjih nekoliko desetljeća.
Njegova obitelj podrijetlom je iz Trna pokraj Širokog Brijega, a djed Blaž je kao mladić došao u Mostar.
- Djed je otvorio svoj obrt, koji mu je dosta dobro išao. Kako su u to vrijeme mjerilo bogatstva bile kuće, a ne novac, kupio je u Mostaru sedam-osam kuća i dosta zemlje - kaže Slišković.
Kako je njegov djed bio HSS-ovac i jako blizak prijatelj s Vladkom Mačekom, prvim čovjekom HSS-a, poduzetnik Blaž Slišković jednom sinu je dao ime Vladko, međutim, svi su ga zvali Vlado. Riječ je o ocu poznatog nogometaša.
Pa ipak, djeda Blaža Sliškovića pred kraj rata odveli su, kaže njegov unuk i imenjak, ustaše. Ne zna se gdje je i kako završio, a kuće i zemlju poslije završetka rata oduzeli su komunisti. Jedina kuća koja je ostala u nasljedstvo je ona blizu Bulevara, pokraj bivšeg hotela Ruža. U zadnjem ratu najprije su Srbi s 19 granata pogodili kuću Sliškovićevih, a poslije je kuća opljačkana i zapaljena.
- Dok su sukobi trajali, u mojoj kući je bio HVO. Pod napadom Armije BiH, povukli su se iz moje kuća. Kad su se povukli, opljačkano je i izneseno sve iz kuće prije nego što je zapaljena. Neke suvenire iz kafića, fotografiju ekipe iz Pescare, pronašao sam nakon 15 godina na Pjaci u Splitu, čovjek je prodaje za 120 kuna. Ne možeš znati tko je to ukrao - kaže Blaž Slišković.
Osim te kuće, opljačkana je i kuća Blaža Sliškovića koju je on dvije godine prije rata gradio za sebe u vrtu stare obiteljske kuće. Dovezao je kompletan namještaj iz Italije, no sve je opljačkano i završilo u istočnom Mostaru.
- Ogavno mi je spominjati što je moja obitelj izgubila materijalno u odnosu na onoga tko je izgubio bližnjega. To je teška tragedija, a materijalni gubitak je podnošljiv - ističe Blaž Slišković.
U kući koja je izgorjela odrasli su naime i Blaž Slišković i njegov pokojni stariji brat Mario. Njihov otac Vlado, koji je bio vatreni navijač Dinama, također se bavio sportom. Najprije je bio igrač Veleža, a poslije perspektivni nogometni sudac u prvoj ligi. Osim oca, i njegov ujak Mile Knezović također je bio sportski djelatnik.
- Ujak je s Tomislavom Ivićem pohađao trenersku školu u Beogradu. Bili su prijatelji, a njihovo poznanstvo utjecalo na to da ja poslije iz Veleža odem u Hajduk - govori Blaž Slišković koji nogomet igra otkad zna za sebe.
- I ja sam na ulici počeo igrati nogomet. Djeca su se od jutra do navečer igrala loptom. Nakon škole, ručka i zadaće, ja sam jedva čekao da me netko zovne da igramo. Izišao bih iz kuće u četiri sata popodne i ne bih ulazilo u kuću dok se ne bi smračilo - prisjeća se Blaž Slišković.
Kako je njegov otac igrao za Velež, sinovima je jednom prilikom donio pravu kožnu loptu što je u to vrijeme bila rijetkost.
- Sve je u našoj kući bilo vezano za nogomet - dodaje Blaž Slišković koji se, zapravo, u početku ozbiljnije bavio plivanjem i košarkom. No, sudbina Blaža Sliškovića bila je nogomet. Stalno je igrao mali, „mahalski", nogomet, a treninzi i igra na velikom travnjaku nisu ga zanimali.
- Svi su u meni vidjeli talent, ali mene klupski nogomet nije previše zanimao. Plivao sam i igrao košarku. Nogomet sam više shvaćao kao vrstu razonode, a i škola mi je dosta dobro išla - kaže Blaž Slišković te opisuje kako je 1973., kao 14-godišnjak, zapravo počeo igrati za NK Velež.
- Pokojni trener pionira Ćemalović nagovorio je moga oca da idem na turnir u Borovo. Meni otac to prenese i ja na njegov nagovor odlazim to jutro na stadion i trebam sjesti u autobus. Svi su već ušli i ja zadnji ulazim. Vidim jednog dečka, ostaje i plače. Pitam prvog do mene zašto ovaj plače, a on kaže da on ne ide na turnir jer sam ja uskočio umjesto njega. Znači, ja bez ijednog treninga idem na put, a on otpada iako je trenirao cijelo ljeto. Iziđem iz autobusa i stanem. Iziđe i trener i pita me zašto ne ulazim. 'Neću na put ako neće i on!' 'Pa ne može nas toliko ići!' 'Ako želite da ja idem, onda ide i on!' I on povede i njega. Taj dečko je kasnije potpisao profesionalni ugovor s Veležom, kad i ja - prisjetio se Blaž Slišković svojih početaka, a na turniru u Borovu, gdje je bilo 50 ekipa iz Jugoslavije, proglašen je najboljim igračem.
Nakon toga je počeo odlaziti na redovite treninge. Dvije godine poslije, sa 16 godina, potpisao je profesionalni ugovor s Veležom.
-Dobivao sam tzv. hranarinu koja je bila četiri puta veća od mjesečne plaće moje majke, medicinske sestre. Razmišljao sam: volim igrati nogomet i još me za to plaćaju. Nema razloga da se to ne prihvati - dodaje Slišković. Počeo je trenirati i igrati s Bajevićem, Ristićem, Topićem... Sa 17 godina, 30. svibnja 1976., točno na rođendan, imao je debi. Otad je stalno bio u prvoj postavi Veleža za koji je igrao punih pet godina. Pod vodstvom Miloša Milutinovića klub je u svibnju 1981. osvojio Kup maršala Tita.
Još ga muči Tottenham
Te godine, u lipnju 1981., Slišković je prešao u Hajduk iako mu je Džajić, direktor Crvene zvezde, nudio vilu na Dedinju, novac, garanciju da će od njega napraviti petu „zvijezdu" Zvezde te da će biti standardni igrač reprezentacije. Partizan mu je nudio kuću u Beogradu i veliki novac, dok je Dinamo nudio novac i igrao na sentiment budući da je Sliškovićev otac bio veliki dinamovac. No, Splićani ne samo da su znali što hoće nego su bili brzi. Pokojni Tito Kirigin, Ante Žaja i Jere Burazin pozvali su Sliškovića na ručak u restoran „Kod Ante šporkog" i dali svoju ponudu koja se „ne odbija".
- Za deset minuta, uz ručak, potpisao sam ugovor. Nešto više me vezalo za Hajduk. Kao igrač Veleža igrao sam na Poljudu šest-sedam utakmica. Osjetio sam da me publika u Splitu voli. Nikad nisu negodovali kad bih primio loptu. Osim toga, ujak mi je bio blizak s Ivićem, a Split je od Mostara udaljen samo 150 kilometara. Meni je tada bila 21 godina i još sam bio zaluđen svojim društvom u Mostaru, krugom prijatelja od kojih se teško odvojiti. A ono što je najviše utjecalo jest sportski izazov. Hajduk je redovito igrao u Europi, prije toga osvojio je pet puta zaredom titulu prvaka, tri-četiri kupa itd. - priča Blaž Slišković kako je prešao u tada veliki hrvatski i europski klub. „Dobili ste velikog igrača, ali ste dobili i veliki belaj", komentirao je jedna Mostarac Bakin prelazak u Hajduk. Slišković se nakon odlaska u Split i oženio. Nakon frustrirajuće kratke veze i polugodišnjeg građanskog braka sa Svetlanom Kitić, obnovio je staru vezu sa svojom sadašnjom suprugom. Vjenčali su se u trogirskoj katedrali. Onda se posvetio nogometu i Hajduku.
Unatoč odličnoj ekipi u kojoj su, među ostalim, sa Sliškovićem igrali braća Vujović, Buljan, Primorac, Rožić, Vulić i drugi, Hajduk, osim kupa 1984., nije osvojio nijedan veliki trofej.
- Što je uzrok tome, teško je dokučiti. Bili smo dosta dobri kao ekipa, kompaktni, imali smo kvalitetu. Imali smo i kvalitetne trenere, znači, nešto je u nama bilo što se nije spojilo. Neispunjena mi je sportska želja veliki trofej s Hajdukom - kaže Blaž Slišković koji najviše žali za finalom Kupa Uefe 1984.
- Prvu polufinalnu utakmicu igrali smo protiv Tottenhama i pobijedili 2:1. Išli smo na revanš u London, ali na našu žalost, u revanšu ni ja ni Zlatko Vujović nismo igrali zbog ozljeda. Završilo je 1:0 za Tottenham. Krivo mi je. Ne kažem da bi to promijenilo ishod utakmice, ali najvjerojatnije bi bilo drukčije. Tottenham je bio u finalu i dobio ga. Da smo njih izbacili, možda bismo i mi bili prvaci - žali Blaž Slišković koji svoj najbolji nastup u dresu Hajduka smatra utakmicu Kupa Uefe protiv francuskog Metza, kad je Hajduk u Splitu pobijedio 5:1.
- Na toj utakmici i fizički sam bio spreman, snažan, a povrh toga odigrao sam kvalitetno i za ekipu. To mi je bila najbolja utakmica iako nisam dao gol, ali sam namjestio dva. Osim toga, uklizavao sam i oduzimao lopte, što me prije nije krasilo - dodaje Blaž Slišković.
Poslije Hajduka završio je u Olympiqueu iz Marseillea gdje je ostao upamćen po svojim potezima. Prvu sezonu odlično je odigrao, a onda je pao u nemilost trenera.
- Pojavila se taština kod mojih suigrača, Francuza, trojice francuskih reprezentativaca... Govorili su treneru da se ne trudim dovoljno na treninzima, što je on prihvatio kao argument.
Nakon „sukoba" u Olympiqueu iz Marseillea, Monaco pod vodstvom Arsenea Wengera želio je dovesti Sliškovića u svoje redove. Olympique je međutim tražio 4 milijuna dolara odštete iako je Sliškovića platio 2 milijuna dolara. I kad je Monaco pristao, u Marseilleu dolazi do obrata.
- Predsjednik kluba me nazove i kaže: Ne želim pojačavati klub koji će mi biti s tobom konkurent za prvo mjesto. Možeš ići samo izvan Francuske.
No kako je prijelazni rok bio gotov, u posljednji tren Naletilić je sredio da Baka prijeđe u novog talijanskog prvoligaša Pescaru, na posudbu, gdje je briljirao.
- Odigram fenomenalnu sezonu za Pescaru. Kao vezni igrač dao sam i 11 golova. Ja i Brazilac Junior u Gazette de la sport smo proglašeni drugim najboljim tandemom stranaca talijanske lige, nakon Maradone i Carece.
Tada su, mjesec prije kraja prvenstva, Roma i Juventus htjeli kupiti Sliškovića. Poznati menedžer Naletilić je pregovarao o otkupu ugovora od Olympiquea, međutim Slišković je ozlijedio ligamente.
- Uslijedila je operacija, nema me tri mjeseca, sve propada i vraćam se u Marseille.
Blaž Slišković poslije je u inozemstvu promijenio još nekoliko klubova. Posljednju službenu utakmicu kao nogometaš odigrao je u dresu Zrinjskog u svojoj 38. godini.
Kad je međunarodna karijera u pitanju, svi su od njega očekivali više, međutim, splet okolnosti to nije dopustio.
- Niz je razloga što moja karijera nije išla u pravcu koji su mnogi očekivali pa i ja. Možda je bio kriv mentalitet koji 'krasi' Balkance. Nisam bio ambiciozan, nisam sebi postavio ciljeve, recimo, da u Hajduku moram trenirati i igrati tako dobro da završim u Juventusu ili Realu. Meni je bilo dovoljno da me netko potapša po ramenu i kaže dobro si odigrao ovu utakmicu - samokritičan je Slišković.
Osim ga prekrižio
- Karijera bi mi sigurno bila i drukčija da sam bar jednom igrao za reprezentaciju na europskom ili svjetskom nogometnom prvenstvu. Recimo, 1982., kad sam bio i najspremniji, dva mjeseca prije svjetskog prvenstva namjerno me ozlijedio igrač OFK Beograd Tripković. Puknuo mi je prednji mišić. Dolazi Europsko prvenstvo 1984., opet sam u dobroj formi, standardni sam reprezentativac, i mi igramo prijateljsku utakmicu protiv Švicarske, u gostima. U to vrijeme su oni za nas bili alpinisti, a ne nogometaši. Svatko je očekivao da ćemo ih razvaliti, a mi izgubimo 2:0. Tadašnji izbornik Todor Veselinović mene zamijeni 15 minuta do kraja. U svlačionicu za mnom ulazi novinar beogradskih Večernjih novosti. Pita me kakva je moja reakcija na izmjenu. "S obzirom na to kako je igrala cijela ekipa, selektor ne bi pogriješio da nas je svih 11 promijenio, jer igramo katastrofalno." Ali sutradan u novinama piše: "Dok je Todor Veselinović izbornik, ja se više neću odazivati u reprezentaciju! Izbornik to pročita i samo me prekriži s popisa - kaže Slišković. Godine 1990. Slišković je još uvijek igrao odlično, ali ga je Ivica Osim brisao s popisa. Nakon igračke karijere Slišković se bavi trenerskim poslom. Najveće „zadovoljstvo" mu je, kaže, bilo dok je punih pet godina bio izbornik BiH reprezentacije, a osim nogometa, danas mu sreću čine dva unuka, sinovi kćeri Hane i sina Vladimira.
>> Blaž Slišković preuzima Široki Brijeg i nastavlja borbu za dvostruku krunu
Uz rijetko viđen talent stvarno je morao postići više.