Tko god je imao privilegij i sreću u emisiji Nedjeljom u dva 24. svibnja 2009. godine sat vremena promatrati i slušati slavnog filmskog producenta i dvostrukog oskarovca Branka Lustiga mogao je, tijekom i nakon njegova nastupa – u osami doma i u podzemlju vlastite duše – tražiti odgovor na jedno od najvažnijih egzistencijalnih pitanje: Kako je moguće da čovjek koji je kao maleno dijete doživio, proživio i preživio strahote Auschwitza cijeli svoj život u samom sebi i u ljudima i svijetu oko sebe traži i pronalazi – dobro i dobrotu?

Tražeći i sam odgovor na to pitanje prisjetio sam se nepravedno zaboravljenog engleskog mudroslova Georgea Edwarda Moorea koji je tvrdio kako dobrotu nije moguće definirati, ali ju je moguće prepoznati. Tvrdio je također da dobrota nije rezultat ljudskog uma, razmišljanja i spoznaje, već je stvar životnog izbora. Dobrota je funkcija ljudske volje!

Možda je volja, pa i neutaživa glad, Branka Lustiga za ljudskom dobrotom posljedica fascinantne okolnosti što negdašnji “dječak u prugastoj pidžami” iz Auschwitza nije – za cijeli život – zapamtio samo posljednje riječi umirućih logoraša: “Nemojte nas zaboraviti: kažite svijetu kako smo umrli.”

Cijeli život pamti i zrnca dobrote kojima su ga u paklu “tvornice smrti” darivali sasvim konkretni ljudi: (a) neki osječki SS-ovac koji ga je u Auschwitzu čuvao od smrti, (b) dobri ljudi iz Birkenaua koji su ga teško bolesnog odnijeli do bolnice i (c) Srbin Arsen Jovanić koji mu je okrijepio duh viješću da mu je majka – za koju je bio uvjeren da je pogubljena – živa.

Prve suze Branko Lustig je pustio kad je u emisiji Nedjeljom u dva progovorio o vlastitoj kćeri. One su bile potaknute prisjećanjem na stravične sudbine svih žrtava holokausta, posebice židovske djece.

Već sutradan, na svečanom otvaranju Festivala židovskog filma u kinu Europa, njegove su suze bile namijenjene stradanju djece Vukovara. Naime, dok je uzvanicima i posjetiteljima predstavljao Maju i Dragana Jagrića, sestru i brata koji su u Vukovaru 22. rujna 1991. godine “izgubili” oba roditelja, Branko Lustig je spontano i neutješno zaplakao za svu djecu žrtve Domovinskog rata. I za djecu žrtve svih ratova.

Njegove suze ganule su, oplemenile i na dobrotu, makar na kratki tren, obvezale sve ljude koji su te večeri bili u kinu Europa, kamo su došli da bi pogledali kratki, Oscarom nagrađeni njemački film “Zemlja igračaka” i američko-britanski film “Dječak u prugastoj pidžami”.

Lustigove suze i njegova volja za dobrotom djelovali su te večeri u kinu Europa (negdašnjem kinu Balkan!) moralno obvezujući na sve nazočne. Osim, čini se, za Slavka Goldsteina. Sasvim neprimjereno povodu, mjestu i ozračju, taj je poznati hrvatski nakladnik, predstavljajući hrvatski prijevod knjige irskog pisca Johna Boyna “Dječak u prugastoj pidžami”, naklonost publike pokušao dobiti sprdanjem na račun hrvatskih izraza “tiskara” i “tisak”, sugerirajući kako su inferiorni i smiješni u odnosu na njemu bliže riječi “štamparija” i “štampa”.

Emocionalno birajući između Lustigovih suza dobrote i Goldsteinovih riječi ciničnog prijekora, publika zapravo i nije imala pravi izbor. Jer Lustigove suze obvezuju na povijesno pamćenje, pijetet i zavjet “nikad više” (Auschwitz i Vukovar), a Slavkov cinizam odavno nikog, srećom, ni na što ne obvezuje. Jer on pamti, vidi i traži samo ono – što nije dobro!

DODJELA NAGRADA HOO-A

FOTO Kolinda Grabar Kitarović i Jakov snimljeni u zajedničkom izlasku: Bivša predsjednica oduzima dah u crnoj haljini

dnevni horoskop

Zvijezde spremaju preokret: Vodenjake pogađa kreativna eksplozija, a Ribe dobivaju nagradu koja mijenja sve

U KAZALIŠNOM KAFIĆU

Preminuo je pet mjeseci nakon nje: Naša glumica suprugu je na prvom susretu rekla: 'Bit ćete moj muž'

Stručnjakinja upozorila

Može li AI „razumjeti“ emocije? 'Ne, ali može ih simulirati. Ovo ga nikad nemojte pitati'

Digitalna gradnja

Digitalni modeli, dronovi i strojevi: evo kako izgledaju gradilišta budućnosti

Zbog pritiska EU, banke u Srbiji i Armeniji Rusima počele zatvarati račune