Ponekad ih se sramimo, često ih skrivamo, ali emocije su vrlo vrijedne kakvog god predznaka bile i, što je najbolje od svega, sve nam služe.
One su najbolji mogući unutarnji navigator do zadovoljenja naših iskonskih potreba. S ugodnima se, dakako, lako nositi, a negativne emocije često potiskujemo, odbijamo i nastojimo ih se što prije osloboditi. Time, međutim, teroriziramo same sebe i udaljavamo se od zadovoljenja potrebe zbog koje se određena emocija i pojavila.
Konkretno, pojave li nam se, primjerice, ljutnja i bijes, oni mogu upućivati na to da netko nije zadovoljio našu potrebu za poštovanjem, ljubavlju ili povjerenjem. Čak ako smo i ostali za to uskraćeni, ta nam situacija, koliko god neugodna ili bolna bila, može biti dar na putu samospoznaje. Kada osvijestimo tu mogućnost i takav put, onda više nema potrebe ni za potiskivanjem, ni za odbacivanjem i najneugodnijih emocija. Možemo i dalje osjećati bijes i ljutnju, ali tada to istodobno prate i osjećaji sigurnosti i mira, jer znamo da smo na putu koji nas vodi prema našoj unutrašnjosti, našoj suštini. Takav stav kreira jedno protočno i otvoreno okruženje koje nam u život privlači sasvim određene ljude, situacije i događaje. I to one koji nam dodatno pomažu osvijestiti, izgraditi i ojačati dotad zanemarene vrline i obilježja.
Samopoštovanje je, naime, naše izvorno stanje, no tijekom života zaboravimo da ga posjedujemo i na koncu se često odvojimo od njega. Ono nam, dakako, nedostaje i prije ili poslije krećemo u potragu za njim. Često nas, pritom, nešto izvana, neka situacija i događaj, pokrenu i poguraju u krivom smjeru. Iako u suštini nema krivog smjera, postoje jedino dulji i kraći put učenja.
No, potraga će dulje trajati ako samopoštovanje prvo krenemo tražiti izvan sebe, kod drugih ljudi.
Upravo to i jest najčešći slučaj. Ono se definitivno ondje ne nalazi, ali mi, uvjetovani odgojem kroz prizmu vrijednosti drugih, puno vremena uporno lupamo glavom o zid. Zid neće pasti pa se obično život pobrine da nam skrati vrijeme učenja i kreira događaje koji znaju biti i jako bolni. Umorni od sudaranja sa zidom u jednom se trenutku predamo. Naša duša sve vrijeme čeka taj trenutak, jer tek kad odustanemo od onog što nije dobro za nas, možemo “čuti” što za nas jest ispravno i dobro. Tada nevidljiva sila kreira i niz sinkroniciteta koji nas odvedu do situacije ili “učitelja”, kako bi nam se oči potpuno otvorile i kako bi se do kraja razotkrilo da je sve ono što smo sve vrijeme tražili zapravo već u nama. Ono samo čeka da na to obratimo pozornost. U tom trenutku počinje put prema sebi. Ponekad taj trenutak izgleda dramatično, kao da nam se sve raspada, ali uvijek slijedi sklad koji daje život u suglasju sa sobom i svojom unutrašnjošću.
Dok god se borimo, odbacujemo emocije koje nam se ne sviđaju, zapravo ne čujemo glas svoje duše. Energiju gubimo u borbi s emocijama, umjesto da ih iskoristimo kao vodič koji nas vodi većoj svjesnosti i jačanju samopoštovanja. Kada napokon zadovoljimo unutarnju potrebu i počnemo poštivati sami sebe, život nam više neće kreirati događaje i ljude koji će nas povređivati na takav način, jer nam to iskustvo više neće biti potrebno. Tada naša duša i naš život kreiraju iskustva u kojima ćemo od drugih osoba dobivati poštovanje i ljubav jer ćemo i sami time zračiti.
I zato vrijedi zapamtiti: ono nevidljivo mjesto unutar nas samih jedino je mjesto gdje naše najtananije potrebe i emocije mogu biti istinski zadovoljene.
Deset zdravih alternativa vašoj omiljenoj brzoj hrani
E samo si nam ti jos trebala