Kad se 15. lipnja navečer upale svjetla na sarajevskom stadionu Koševo,
domaćinu prvog od tri "povijesna" koncerta naših najvećih živućih
rocknroll legendi, tisuće i tisuće srca onih koji su uz Bijelo dugme
rasli, zaljubljivali se, rastajali, sazrijevali ili još nisu bili ni
začeti žestoko će zakucati.
Poskočit će i srca Bregovićeve družine na pozornici. Ali jedno će srce
te večeri zacijelo najžešće zalupati: Laze Ristovskog. Njihovog Lakija.
Otključano je...
Jer publika koja je ovih dana u histeričnoj potrazi za ulaznicom u to
novo poglavlje nevjerojatno naglo uskrsnule "dugmemanijske" euforije,
veće i od one na legendarnoj Hajdučkoj česmi 1977. godine, zamalo
srušila zagrebački Dinamov stadion (na kojem će se pak isti prizor
dogoditi tjedan dana kasnije, 22. lipnja) zacijelo još nije ni svjesna
koji je tamo prizor i šok zapravo čeka. Isti onaj koji je dočekao i nas
kad smo minulog četvrtka, iza odškrinutih vrata na vrhu stubišta
posljednjega kata nekadašnjeg tonskog studija Avale filma na
beogradskom Košutnjaku, nakon gotovo 15 godina začuli isti, dobro
poznati topli glas:"Otključano je..."
U sumaglici mješavine uma, razuma i Praxitenom jedva obuzdanih emocija
iz središta je fotelje - kraj koje su parkirana "ona" kolica - izvirila
silueta najvećeg multiklavijaturističkoga genija ikad rođenog na ovim
prostorima, čija je najčarobnija toplina zvuka koju uopće mogu
proizvesti crno-bijele Hammondove tipke obojila sve ove Dugmetove
godine.
Zbog tog je zvuka još davne 1984., zahvaljujući glasovima upravo
Večernjakovih čitatelja, tada najnakladnijeg lista u bivšoj državi,
Ristovski i proglašen glazbenikom godine. Lazi je to jedna od najdražih
nagrada među onima koje u moru dijamantnih ploča rese zid studija povrh
njegova novog "uzglavlja": invalidskih kolica, za koja ga je 1994.
prikovala okrutna dijagnoza. Multipla skleroza.
Dugme će me iscijeliti
- Ajme, kako sam sada dobro, moja prijateljice, srce će mi
eksplodirati dočekao nas je najširi osmijeh koji smo ikada, i za
najzlatnijih Dugmetovih godina, vidjeli na licu čarobnog, dugokosog i
dugonogog virtuoza za klavijaturama. Nogu koje su ga danas, u 49.
godini, već potpuno izdale.
- Ne boj se za mene, izdržat ću ja to. Nije me strah svirke jer - Goran
je to lijepo rekao: kad jednom naučiš svirati, to ti je kao vožnja
biciklom. Više mi je frka hoću li zbog ove moje boljke moći izdržati
cijeli koncert. Pogotovo zato što su zadnja dva albuma i turneja
Dugmeta, nakon što se Vlado Pravdić povukao iz Dugmeta, bili kompletno
na meni. Bilo mi je puno lakše kad smo na Tifinom albumu i turneji bili
Vlado i ja zajedno na pozornici, pa mi je drago što ćemo sada, na ta
tri koncerta, opet jedan drugoga pokrivati. Jer, koliku je on imao
sviračku stanku otkad živi u Americi - dok sam ja sam cijelo to vrijeme
i uz najveće bolove i te kako svirao - toliko je i mene ova moja
nerazdvojna prijateljica multipla pomaknula iz one scenske slike koju
naši fanovi pamte. Dakle, neće više biti mahanja kosom za klavijaturama
- jer sam je, eto, zbog koncerta nedavno i skratio - ali zato će biti
one prepoznatljive Lazine boje zvuka. To se ne mijenja - uvjerava nas
Laki u čvrstoću svoje volje i odluke da bez obzira na ozbiljno
uznapredovalu "nerazdvojnu prijateljicu" ipak izađe sa svojim momcima
na pozornicu i odsvira te koncerte bolje nego ikad.
Stoga je ovih dana opet počeo uzimati "Betaferon", jedini lijek na
svijetu, koji, doduše, samo usporava progresiju multiple, a čija
mjesečna doza stoji 1100 eura. Nekoć dobrostojeći klavijaturist Dugmeta
danas živi samo od 300 eura mirovine koju mu je osiguralo udruženje
beogradskih džez-glazbenika, od čega mu 120 eura pojede "kirija", koja
je, začudo, naglo porasla otkako je opet krenula priča s Bijelim
dugmetom. I nekada prebrojni prijatelji i kolege glazbenici, kojima je
svojim zvukom i produkcijom održavao karijere, dolaskom Lazine bolesti
izgubili su se na horizontu. Laki do tog četvrtka i našega posjeta
dvije godine nije imao spasonosne injekcije, koje mu je sada nabavio
Raka Marić, menadžer Bijelog dugmeta, u nadi da će do 15. lipnja lijek
dovoljno ojačati njegovo izmučeno tijelo.
Ljekovita euforija
Ipak, Laki i dalje vjeruje u samo jedan jedini lijek:
- Znam da će me ti koncerti s mojom starom bagrom jedini iscijeliti:
dat će mi onu vrstu energije koja me držala sve te lijepe godine u
Dugmetu i zbog koje de facto nisam ni osjetio kad me bolest počela
hvatati za grlo. Prvi put, otkako se zavrtjela ova priča oko Dugmeta,
počeo sam se prisjećati te euforije, a koja mi je već počela poprilično
blijediti. Mislim da se svi mi, originalni članovi benda, sada isto
osjećamo. Kao što je to Goran i rekao - uželjeli su se opet malo te
buke, cike i svjetala, pa tako i ja. I zato me ta sreća i to veselje
dižu više od svih injekcija - priča Laki, koji je ovih dana uz glazbene
probe zaokupljen i organizacijom posudbe visokoklimatizirane
kamp-kućice koja će za te miniturneje biti njegov porsche, hotel,
back-stage i body-guard.
SUDBINA Desetljeće borbe s opakom bolešću legendarnog klavijaturista Bijelog dugmeta
Laza Ristovski: Unatoč bolesti izdržat ću koncerte Dugmeta