Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Glazba

Zatvaranjem kultnog kluba Jabuka izvršeno je pravo kulturno ubojstvo

Naš glazbeni kritičar Hrvoje Horvat piše o trendovima na estradnoj sceni.
19. listopada 2020. u 10:10 24 komentara 1340 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Vijest tjedna vezana za poznato maćehinsko baratanje domaćom kulturnom infrastrukturom, da ne kažemo baštinom, svakako je ona da se zagrebački klub Jabuka zatvara u utorak. Nije to prvi put da Jabuci prijeti “rezanje”, kad već nije istrulila u prethodne 52 godine, koliko je prostor kluba opsluživao generacije alternativaca, ali i onih sklonih sasvim razumljivoj zabavi uz dobru mjuzu. Trebala je Jabuka postati i Dom zdravlja potkraj devedesetih, ali se tadašnja borba nekako završila pozitivno. Naime, sredinom devedesetih Franjo Tuđman nije volio Jabuku, kao ni Radio 101, to bi i on sam priznao. Kako bi ih i volio kad je cijela serija Jabukinih i Jabukatonovih izvođača pjevala protiv njega. Ali, paradoksalno, Jabuku je tada volio Milan Bandić iz SDP-a, današnji egzekutor kluba, koji je čak stigao i na otvorenje kluba.

glazbene recenzije Objavljeno oproštajno pismo Rogera Watersa, album s turneje s kojom je bio u Zagrebu

Naime, nakon što je Jabuku HDZ tada bezuspješno pokušao pretvoriti u dom zdravlja i uspješno mu stavio ključ u bravu, započela je trogodišnja era nepoznate sudbine poznatog zagrebačkog kluba.

Tadašnji voditelj kluba Tomica Petrović na koncu je ipak potpisao novi ugovor s gradskim Poglavarstvom za korištenje prostora na godinu dana, a klub je otvorio tada friški gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Iako je traženo potpisivanje ugovora na najmanje sedam godina, jednogodišnje iznajmljivanje svake se godine trebalo automatski produljivati.

Tadašnji problemi Jabuke zasigurno su bili izazvani i svrstavanjem voditelja kluba i izvođača Jabukatona uz koaliciju SDP-HSLS koja je i pobijedila na trećesiječanjskim parlamentarnim izborima 2000. No, dvojac Tomica Petrović – Pavle Podolski uspio je obraniti klub uz malu pomoć prijatelja, da bi kasnije i sami prešli u mainstream, od Severine do Valjka, ostavili se kluba, koji je preuzela druga ekipa.

Jabuka nije bio samo klub već i mjesto koje su prepoznali korisnici zamalo kao svjetonazor, onaj koji je za sobom u pravom trenutku povukao cijelu scenu novih likova i djela poput Majki, Pipsa, Rundeka i drugih te prouzročio festivale Fiju-briju, Zagreb gori i Crnog mačka. Radilo se o striktno urbanom okupljalištu, u kojem je gotovo službeno bilo zabranjeno unošenje remetilačkih elemenata populističke orijentacije.

Možda zvuči pretenciozno, ali je istinito: da nije bilo Jabuke i domino-efekta prouzročenog lančanom reakcijom buđenja glazbenika i kulturnjaka, rock bi u devedesetima vjerojatno presušio na ovim prostorima. Kraće rečeno, Jabuka je dala početno paljenje na koje se poslije nadovezao svatko sa smislom za realnost. Tko zna kakvi su danas planovi Grada, vlasnika prostora, s klubom na Jabukovcu, premda je najsigurnije reći da je osnovni plan samo zatvoriti klub i pretvoriti jabukovaču u sirupasti sok. Nije jasno hoće li postati trgovina ako već nije dom zdravlja, ali nakon prošlotjednog samoubojstva sad smo na Jabukovcu dobili i pravo kulturno ubojstvo.

KULTNO MJESTO Jabuku ne daju! Ovdje su svirali prve koncerte, gledali omiljene bendove i proživjeli mladost

Na stranu ukusi i sklonosti, sukobi Jabuke s gradskom infrastrukturom trajali su odavno bez obzira na to što tamo nije bilo niti zapišavanja prostora, naslaga smeća i grafita koji su posljednjih mjeseci prostor oko zgrade HNK napravili mjestom sablazni finih i pristojnih građana. Sličan sukob, ali bez sličnih pojavnih aktivnosti, Jabuku je pratio odavno, što nam govori da se netko očito namjerio da ju “odgrize” i promijeni joj namjenu. Tj. ukine je. Samo, danas više nema koordinirane akcije kao krajem devedesetih kada je javnost ustala u obranu kluba. Budući da se radi o gradskom prostoru, jasno je da bi se dogovor mogao postići kad bi bilo razumijevanja za kulturnu ulogu ili ulogu u suvremenoj kulturi koju je klub odigrao nekoliko puta.

Znači, nije da se radi o nečijem privatnom prostoru koji će iznajmiti za big biznis, već bi Grad trebao imati nekog sluha, ako već ne za glazbu iz Jabuke, onda za povijest koja je klub učinila zaštitnim znakom zagrebačke scene. Njenim spomenikom, ali uz nove spomenike koje gradska vlast voli graditi za velik novac, glavna joj je zabava uništavanje starih spomenika poput Jabuke, za jeftine pare. Jer, nikoga ovdje ne obvezuje saznanje o kulturnoj važnosti, kao što neke pogubne akcije sprečavaju hitni napuci i oštre odluke konzervatorskog ceha.

Naš problem nije u višku klubova, nego njegovu manjku, kao i cijeloj seriji zatvorenih prostora koji nisu u funkciji, a ne bi bilo loše da jesu, od Lapidarija do Kulušića i ostalih. Naravno, danas se mlađe generacije skupljaju na drugim mjestima, u Močvari, Mediki, KSET-u. No, promatrajući priču o Jabuci, nitko ne garantira da se i ovima ne može dogoditi nešto slično u budućnosti, kao što se već dogodilo kinu Europa.

kraljica glasovira Pijanistica svjetskog glasa Martha Argerich nastupa u Lisinskom

Vijesti

 | Autor :

Knjižara i izdavač Rockmark predstavila je hrvatski prijevod prve sveobuhvatne biografije Chrisa Cornella “Total F*cking Godhead”, koja je kod nas objavljena istodobno kada i u svijetu.

Corbin Reiff, glazbeni novinar iz Seattlea, na 340 stranica kronološki prati život jednog od najboljih i najprepoznatljivijih pjevača svih vremena: od odrastanja i prvih bendova, sve do formiranja Soundgardena s kojim je 90-ih godina dominirao glazbenom scenom i popularnom kulturom, skupa s Pearl Jamom, Alice in Chains i Nirvanom. Nije zaboravljena ni Cornellova dinamična solo karijera, vrijeme provedeno u Audioslaveu i Temple of the Dog, kao ni problematične godine borbe s ovisnošću. Obogaćena izjavama onih koji su bili bliski s Chrisom Cornellom, “Total F*cking Godhead” – fraza kojom se u grunge svijetu opisuje iskustvo za koje drugi superlativi ne bi bili dostatni – temeljito je istražena biografija s kojom ćete se podsjetiti na grunge eksploziju, ali i na talent i osobnost legendarnog rokera koji je svoj život tragično okončao 2017. u 53. godini.

Godinu prije Cornell je nastupio u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, na samostalnom akustičnom koncertu. Promovirajući posljednji samostalni album “Higher Truth”, Cornell je u intenzivna dva i pol sata na pozornici Lisinskoga potvrdio da je prvoklasan izvođač moćnoga glasa koji precizno kontrolira i dozira dinamiku nastupa. S gitarom u rukama, davao je publici mnogo više od zbroja sastavnih dijelova, a u trenucima kad je s njim na violončelu bio Gibson i korištenjem jeka, pedantan dramatičan ugođaj dosegnuo je maksimum.

Albumi

 | Autor : Dancing bear Foto: Dancing bear

Deveti album Deftonesa “Ohms” jedan je u nizu povrataka grupe koja je prije dvadesetak godina revitalizirala nu-metal scenu. Četiri godine nakon albuma “Gore” iz 2016., “Ohms” bi se mogao nazvati njihovim najcjelovitijim radom kojim sažimaju dugu karijeru s dovoljno energije, ali i promišljenosti. Deftones su na svjetskom tržištu, skupa s imenima poput Yeah Yeah Yeahs, The Strokes, White Stripes, Jet, Black Rebel Motorcycle Club i Hives, garažni zvuk početkom dvijetisućitih uspjeli pretvoriti u trendovsku pomamu.

Odnos bučnog i tihog, brzog i sporog, brutalnog i suptilnog kod njih je uvijek bio kao preslik odnosa gitarista Stephena Carpentera i pjevača China Morena. Na tragu njihova kreativnog odnosa, pa i borbe, “Ohms” je uvjerljiv sraz crnila i sivila, s nekoliko tema na kojima bi im pozavidjela i Metallica. No, treći važan element priče klavijature su Franka Delgada, koje dodaju notu atmosferičnosti i eksperimenta u najčešće eksplozivan zvuk albuma s gitarama kao motornim pilama. Između povremenih dotoka old-metal nabrijanosti i melodičnijeg, inkriminiranog simfo-rock prizvuka, Deftones su i na “Ohms” bliži poštenom, znojnom pristupu postgrunge scene današnjeg stadionskog gitarističkog rocka nego šarenom cirkusu Limp Bizkit i sličnih pop-metal pojava koje su inspirirali prije dvadesetak godina.

Ciljnu crtu albuma “Ohms” Deftones postavili su negdje na rubu gdje se spajaju metalizirana oštrica gitara i grunge rukopis devedesetih, prošavši od zaglušne buke do nekih slojevitijih detalja s prilično solidnim prolaznim vremenom. Dvadeset pet godina nakon prvog albuma “Adrenaline”, s “Ohms” potvrđuju da se nisu “prodali” i da su omjer buke i nauke ovoga puta isporučili kao na slamku, pitko, ali ne i banalno.

A SVE LEGALNO....
Izgledaju kao normalan par, ali javnost njihov brak itekako osuđuje: Stric oženio nećakinju, imaju djecu
LAQO osiguranje
Digitalna transformacija
Kako je domaći tim razvio digitalno rješenje koje Hrvatsku svrstava u europski vrh
  • Avatar Gilles Auguste Kremer
    Gilles Auguste Kremer:

    Realno gledajući, ta jabuka je važna samo užem krugu jedne generacije koja ispija kavicu na cvijetnom. Ostatak države zaboli truba za zagrebačko cendranje. Život ide naprijed i ne živi se od sjećanja!

  • Avatar Keep_calm
    Keep_calm:

    A sad, zašto plače Mile Kekin? Zar je on dio hrvatske kulture?

  • gaston007:

    Bijah tamo 80 ih ka mladi darker. Puno droge i alkohola. To me prosvijelilo da se uhvatim škole i rada jer ne mogu živiti od "kulture" ka djeca oficira i funkcionera. Oni i dalje svoje onaniranje kulturom predstavljaju i materijalno ... prikaži još! dobro žive. No duh im je nemiran i potomstvo im je još dekadentni je. Fala Bogu što jabuka strunula jest