Kada smo prije nekoliko tjedana na stranicama kulture objavili temu o najboljim novim glazbenim izvođačima, najčešće je postavljano pitanje kako to da među njima nema Nine Romić. Stvar je vrlo jednostavna: u tom je trenutku 29-godišnja kantautorica imala objavljena već dva albuma, treći je bio u najavi i to, za razliku od nekih drugih vlasnika albuma iz njezine generacije ili mlađih, za Aquarius Records, jednu od najvećih diskografskih kuća u Hrvatskoj. Dakle, nije se radilo o nekoj vrsti “uradi sam” distribucije ili virtualnom albumu na bandcampu, a dva albuma za srednjostrujaškog diskografa, priznat ćete, već je sasvim dovoljno da se nekog, pa i za njegovo dobro, prestane svrstavati u društvo koje se tek priprema za pravi iskorak u diskografski svijet.
E sad, zašto njezin rad nije stekao i zasluženi tretman srednjostrujaških medija, nego se Ninu Romić još uvijek (s obzirom na situaciju, opravdano) trpa u mlade snage, to je posljedica zatvorenih reproduktivnih medija (ponajprije radijskih stanica) koje pored dominantne ‘kuruze’ od urbane glazbe prepoznaju samo tri-četiri uvijek ista izvođača koji nisu baš uvijek i najbolje što ta scena daje, samo za njih najšire mase najviše znaju.Ovih dana Nina Romić pojavila s dva nova, prilično različita projekta: trećim samostalnim albumom “Stablo” i zajedničkim albumom “Pridjevi” koji potpisuje s Ivanom Picek i Dinom Santalezom.
Za “Stablo” tvrdi da je njezin najzreliji album dosad, možda ona tako to osjeća, iako je pojam zrelosti u glazbi prilično precijenjen i nategnut. Osobno uvijek prije glasam za iskren spontan kreativni prasak nego za “zrelost”: ima naravno drukčijih primjera, “Strawberry Fields Forever” je nesumnjivo zrelija pjesma kod Beatlesa od “Love Me Do”, “Sympathy For The Devil” su zreliji Stonesi nego na “Satisfaction”, no kod Nine Romić ne radi se možda toliko o autorskom sazrijevaju. Naime, već je na debiju “Daljine” imala vrlo zrele komade poput “Kristala”, “Puta” ili “Zauvijek”, ali je na trećem albumu najbolje uravnotežila kvalitetu pjesama te više izvukla iz njih u aranžmanima i izvedbama.
Izbjegavajući klišejiziranu sliku kantautora koji nastupa samo s gitarom (i eventualno usnom harmonikom), Nina Romić je još od prvog albuma stremila koloriranju pjesama, pri čemu su atmosferi osobito pridonosili klavijaturski instrumenti. Na trećem je albumu, pak, oformila kompletan prateći bend s kojim je dobila protočniji zvuk nego na prva dva hermetičnija albuma. Kad kažem “protočnije”, ne mislim na populizam, nego na to da je odličan bend (osobito klavirist i bubnjar) pomogao nadogradnji i još boljoj artikulaciji već osvjedočenog i zrelog skladateljskog talenta; da je pravde i otvorenosti radija, minimalno bi se dvije pjesme – “Savršeno običan dan” i “Vožnja” – putem etera puno više svidjele široj publici od gomile inferirornih mediokritetskih pjesama koje nam HR Top 40 i slične poluge moći histerično pokušavaju nametnuti kao nekakve čimbenike.
Stilski je ovo prilično raznovrstan album u kojem će svaki slušatelj prepoznavati utjecaje (ili usporedbe) s onim kantautoricama koje osobno najviše sluša: očite su sličnosti s Norah Jones, osobito u pjesmi “Obod šešira” koja vuče na jazzy-New Orleans (još je čišći oblik jazza prisutan u svirački i aranžmanski izuzetnoj “Možda”), a “Kraj mene” će možda potaknuti nekoga da obriše prašinu s ploča Jadranke Stojaković, i danas nenadmašne kada su kantautorice u ovoj regiji u pitanju.
I dok se za ovaj album može reći da je dosadašnji album godine, “Pridjevi” su najneobičniji album. Psihodelični ‘noise’ labinskog glazbenika poslužio je kao zanimljiva podloga za vokalne doprinose Nine Romić i Ivane Picek s ukupnim rezultatom koji povremeno daje više od efektnog i intrigantnog uvođenja začudnosti Floyda i Zeppelina u korpus hrvatske glazbe (“Ako je”, “Pjesma o drveću”), pa ako bi sljedeći put i kvaliteta samih pjesama bila bolja, mogli bismo i taj album tretirati kao sam vrh.
nina je dobra ali tek kad počne sa snimanjem filmića ima šanse da postane popularna...