U 98. godini preminuo je renomirani kazališni i filmski redatelj Peter Brook. Često nazivan jednim od najrevolucionarnijih i najinovativnijih kazališnih umjetnika u svijetu, Brook je bio poznat po sasvim nekonvencionalnim adaptacijama Shakespeareovih drama i staroindijskih epova poput "Mahabharate".
Rođen 1925. godine u Engleskoj, u obitelji litavskih Židova, kazalištem se počeo baviti 40-ih godina prošlog stoljeća. Prvu samostalnu produkciju, "Doktora Fausta" Christophera Marlowea postavio je 1943. godine u londonskom kazalištu Torch. Na njegovu su umjetničku filozofiju posebice utjecali Antonin Artaud i njegovo kazalište okrutnosti, kao i eksperimentalno kazalište Jerzyja Grotowskog te redateljica Joan Littlewood, majka modernoga kazališta. Brook je pod svaku cijenu izbjegavao tradicionalno kazalište, postavljajući predstave na najneobičnijim mjestima: u tvornicama, kamenolomima, smatrajući da cijeli svijet može biti pozornica.
– Mogu uzeti bilo koji prazan prostor i nazvati ga pozornicom. Netko prijeđe preko tog praznog prostora, dok ga netko drugi promatra i to je dovoljno da se pokrene kazališni čin – napisao je u svojoj čuvenoj knjizi "Prazan prostor".
U Pariz, grad u kojem je živio sve do smrti, preselio se 1970. godine te ondje osnovao Međunarodni centar za istraživanje kazališta, multinacionalnu kazališnu družinu s kojom je putovao po Africi, Bliskom istoku, izvodeći predstave po zaseocima i u izbjegličkim logorima. Uspješno se okušao i na filmu te je režirao "Moderato cantabile" prema romanu Marguerite Duras, "Gospodara muha" prema kultnom romanu Williama Goldinga, a ekranizirao je i Shakespeareova "Kralja Leara". Od legendarnog redatelja, koji je radio gotovo do zadnjeg daha, oprostili su se brojni obožavatelji i kolege, među kojima je i ravnatelj Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, Ivica Buljan.
– On je možda prvi, u osvit šezdesetih, odbacio šljokice sa zapadnog teatra i krenuo u veliko traganje po svjetskoj riznici mitologije. Na njegovoj je pozornici bilo sve manje elemenata. Samo nekoliko tepiha, pokatkad jastuka i okvira koji označavaju što je vanjsko, a što unutrašnjost. S njim je umrla jedna od najvažnijih kazališnih avantura druge polovine 20. stoljeća, koja je kazalište učinila fantastičnim instrumentom za istraživanje ljudskog bića, u svim njegovim dimenzijama – napisao je Buljan.
