Koliko često, dok idete na posao, čekate autobus ili se šećete gradom, doista gledate oko sebe? Primjećujete li fasade i izloge oblijepljene plakatima, svjetleće reklame koje bliješte bez prestanka i besmislene grafite koji se prelijevaju preko svakog slobodnog zida? Većinu vremena prolazimo pokraj ovih vizualnih poruka kao da su nevidljive, no taj agresivni napad na osjetila itekako utječe i na našu psihu, zdravlje i kvalitetu života. A što ako pogledamo izbliza? Što ako vizualno zagađenje počnemo doživljavati jednako ozbiljno kao i bilo koji drugi oblik zagađenja? Upravo o tome progovara novi dokumentarni serijal "Prst u oko", autora i scenarista Branimira Lazanje, u režiji Tihe K. Gudac i Marka Stanića te uz vodstvo Daniela Bilića, a čija je prva epizoda premijerno prikazana u srijedu, 22. siječnja, na Prvom programu HRT-a.
– Naš prvobitni cilj i zadatak koji smo postavili pred sebe bio je zapravo da skrenemo pozornost ljudi na fenomen vizualnog zagađenja jer nam se činilo kao da se ono svakodnevno povećava, a da smo se mi na njega gotovo potpuno naviknuli. Od pedeset digitalnih reklama, taj bi se broj mogao povećati na sto ili tisuću, a mi ćemo biti poput poslovične žabe koja se lagano kuha u loncu – jednog dana ćemo se samo probuditi i shvatiti da smo u već dobrano vreloj vodi – govori nam autor serijala Branimir Lazanja, dizajner po struci.
Serijal "Prst u oko" sniman je u Ljubljani, Rijeci, Splitu, Šibeniku, Zadru i Zagrebu od lipnja do prosinca 2024. godine, a broji šest polusatnih epizoda. Prva se tako bavi problemom oglašavanja u javnom prostoru, druga tematizira grafite postavljajući pitanje o granici između umjetnosti i vandalizma, treća "kultom amatera" ili amaterskim oglasima isprintanim u A4 formatima koje susrećemo na autobusnim stanicama i stupovima... Pozornost su usmjerili i na edukaciju budućih generacija, postojeća pravila i propise o korištenju javnog prostora, ali i na razne oblike vizualnog zagađenja koji ta pravila zaobilaze i cvjetaju u takozvanim "sivim zonama", a o svemu tome razgovarali su s dizajnerima, arhitektima i urbanistima, pa i komunalnim redarima, psiholozima, psihijatrima i neurolozima.
– Na početku smo, naravno, imali i pomalo megalomanske ideje kako ćemo to sve snimiti, htjeli smo vidjeti i druge gradove, ali jednostavno nam produkcija i vrijeme to nisu dopustili. No doznali smo da su, recimo, zemlje Zapada odavno prošle tu tranziciju jer, naravno, jedna Amerika imala je problem s oglašavanjem i grafitima već 50-ih i 60-ih godina pa su se tada pojavile i prve regulacije. U Sloveniji smo pak razgovarali s dogradonačelnikom Ljubljane, koji nam je prenio njihovo iskustvo, vrlo slično našem, osim što su se oni možda mrvicu prije time počeli baviti pa zato centar Ljubljane izgleda uređenije nego centar Zagreba. Tamo postoje zone u kojima se neke stvari dopuštaju i zone u kojima nisu dopuštene, dok kod nas doslovce "sve prolazi". Samo da još na zagrebačkoj katedrali ne osvane plakat "ovo je mjesto za vašu reklamu" – tek napola u šali govori naš sugovornik.
Otkrivali su s vremenom, kaže nam, i neke tabu teme o kojima ljudi još uvijek nisu spremni razgovarati, pogotovo kada je riječ, primjerice, o navijačkim grafitima. I dok im se neki građani protive, velik dio na njih gleda blagonaklono, a znalo se događati i da su konzervatori pokušali spriječiti nastanak grafita na nekim mjestima, ali bezuspješno, jer komunalni redari ne žele ulaziti u sukob s navijačkim skupinama. No možda najšokantnija i poprilično orvelovska činjenica za koju malo tko zna jest i da svi digitalni displayi i i plakati koje vidimo na ulicama gradova u sebi imaju – kamere.
– Svi oni u sebi sadrže kamericu koja snima što se događa ispred tog displaya, odnosno te kamere snimaju nas i ti se podaci obrađuju posebnim algoritmima. Recimo, znaju koliko je ljudi prošlo pokraj njih, njihovu dob i spol, kreću li se biciklom ili automobilom. Sve to služi kao mehanizam za privlačenje klijenata i tvrtke te podatke koriste kako bi prilagođavale svoje oglašavanje, to je jednostavno njihov business model. Shvatili smo da je to vrlo ozbiljna tema kojoj bi trebalo pažljivo pristupiti jer povlači i vrlo važno pitanje etičnosti, budući da mi nismo dali privolu da netko koristi naše podatke. No takve poslovne prakse i dalje su "siva zona" – otkriva nam Lazanja dodajući da su, unatoč zabrani promoviranja klađenja, primijetili i problematičnu inflaciju oglašavanja kockarnica, kasina i kladionica u javnom prostoru.
– Jedan od bitnih faktora u stvaranju ovog serijala bila nam je i edukacija. Pitanje je, najprije, koliko su uopće mladi ljudi svjesni prostora u kojem žive, jer njima je to jedina stvarnost koju poznaju. Mi stariji znamo da nekad nije bilo tolike količine billboarda, displaya i grafita. Ali oni uopće ne mogu zamisliti grad bez toga. Time bi se, smatramo, trebala baviti i likovna kultura u školama, jer ona se ne svodi samo crtanje nego i na učenje gledanja prostora oko sebe. No naš cilj bio je da pokušamo svima skrenuti pozornost na problematiku vizualnog zagađenja, da potaknemo ljude na razgovor, da polako stvaramo pritisak, bilo na društvo, bilo na političare, da se to koliko-toliko regulira, da učinimo mjesto u kojem živimo boljim, da djeluje skladno, da ima estetske i etičke postulate, a bez regulacije teško da će se išta promijeniti – zaključuje Branimir Lazanja.
