Može li se filmski ekranizirati revolucija u rock glazbi? Teško je to pitanje, a odgovor pokušava dati još jedan biografski film, "A Complete Unknown" ("Bob Dylan: Potpuni neznanac") o počecima karijere Boba Dylana. Dylanov dolazak u New York, točnije u Greenwich Village 1961. doista je donio revoluciju u svijet tadašnje protestne folk glazbe, a zatim i rocka.
U samo četiri godine koje film prati, od folk trubadura po newyorškim caffeima Gaslight i Bitter End, ali i prestižnim dvoranama poput Carnegie Halla, do skandaloznog elektrificiranog nastupa na Newport Folk Festivalu 1965., mladi je Dylan kao komet prošao put na kojem je od glavnog heroja i predvodnika postao izdajnikom kad je u ruke uzeo električnu gitaru. Već iduće, 1966. godine na koncertima puristički usmjereni poklonici vikali su mu "Judo".
Bio je to punk prije punka, ali su općepoznate i široko publicirane činjenice o tom razdoblju Dylanove karijere, srećom, film usmjerile prema prilično vjerno napravljenoj, nenametljivoj rekapitulaciji početka šezdesetih. Od samog počeka filma kad mladi Dylan upoznaje folk ikonu Petea Seegera (Edward Norton) i s njim odlazi u bolnicu posjetiti svog idola Woodyja Guthrieja te mu izvodi svoju pjesmu "Song to Woody", jasno je da se Timothée Chalamet odlično snašao u glavnoj ulozi.
Ne pokušavajući komično kopirati Dylanove manire ili glas, uspijeva (relativno) prirodno tumačiti glavni lik s mnogim uvjerljivim detaljima. Očekivano, snašao se i redatelj James Mangold koji je već ranije režirao solidan biografski film "Walk a Line" o Johnnyju Cashu, čije postulate slijedi i ovdje. Uostalom, i sam Dylanov kasniji "zaštitnik" Cash kratko se pojavljuje u filmu, jer su oboje nastupali na festivalu u Newportu 1965.
Kreativni i emocionalni odnos sa ženama stalni je podtekst priče o snalažljivom Bobbyju koji je uz djevojku Soze Rotolo (ne znam zašto se u filmu zove Sylvie Russo, glumi je Elle Fanning) bio presudno vezan za Joan Baez (sjajno je glumi, ali i pjeva, Monica Barbaro). Žene igraju prilično važnu ulogu u filmu i postavljene su kao moralni autoriteti spram mladog Bobbyja koji pragmatično vrluda između njih pokušavajući dobiti najbolje od oba svijeta, prije nego što njegov svijet postane veći nego što je i on sam očekivao.
Tu je naravno i John Hammond, legendarni impresario diskografske kuće Columbia koji nakon posjeta Dylanovu nastupu potpisuje ugovor s njim, kao što je to napravio s Billie Holiday, Arethom Franklin, Leonardom Cohenom i mnogima, a deset godina kasnije i Bruceom Springsteenom. Važne sitnice pomogle su vjernom rekreiranju razdoblja, uključujući i minuciozno uređen Dylanov iznajmljeni stan na newyorškoj Četvrtoj ulici; postoji 200-tinjak tadašnjih fotografija pa su scenografi uspjeli nabaviti sve, od pisaće mašine do starinske fotelje i vjerojatno mogu očekivati nekog Oscara. No, možda je najvažnija nenametljivost kojom redatelj Mangold filmski priča važnu priču i usput oslikava svijet newyorške folk scene na kojoj Dylan eksplodira i u nekoliko godina postaje ključan protagonist.
Znaci vremena poput kubanske krize, marša na Washington i ubojstva Johna Kennedyja ili borbe za građanska prava potkrijepljeni su ključnim Dylanovim skladbama poput "Blowin' in the Wind", "The Times They Are a-Changin'" ili "A Hard Rain's A-Gonna Fall", koje mladi Dylan izbacuje s lakoćom. Posebno je dobro uokvirena premijerna izvedba "Masters of War" u trenutku dok se Amerikanci boje atomskog napada Rusije. Menadžer Albert Grossman, ili kasniji suborci poput (električnog) gitarista Mikea Bloomfielda i klavijaturista Ala Coopera, uključeni su u priču koja donosi i simpatične detalje poput Dylanove ulične kupnje male policijske sirene koja uskoro postaje zaštitni znak početka pjesme "Highway 61 Revisited". No, takva idila odlazi kvragu kada Dylan 1965. na Newport Folk Festivalu nastupi s elektrificiranim sastavom. Buduća himna "Like a Rolling Stone" tada baš i nije bila najbolje prihvaćena, a i "Maggie's Farm" zvuči kao da je među konzervativnu festivalsku publiku stigla nekoliko godina prerano.
Taj filmski skok iz (još) "normalne" 1964. u drugačiju, novu i pomaknutu 1965. – filmski prikazan Dylanovim izlaskom iz podruma u šareni Greenwich Village s poznatim sunčanim naočalama, ali po mrkloj noći – možda nije rasponom velik kao onaj u Kubrickovoj "Odiseji u svemiru" (kad neandertalac uvis baci kost koja postaje svemirski brod), ali u tadašnjem svijetu označio je do tada nezabilježenu kulturološku promjenu kojoj je upravo Bob Dylan dao važan pečat. Zaključno s nastupom u Newportu, film prikazuje prvi dokaz pop glazbe u kojoj Dylan – inteligentan, talentiran i svojeglav – nije pratio do tada uobičajen život, iako je u njemu bio vrlo uspješan, nego je hrabro mijenjao stari i stvarao vrli novi svijet.
Nakon što revoltirani Pete Seeger nije isključio struju i kablove Dylanu i bendu na nastupu na Newportu (prema filmu na nagovor supruge), iduće sunčano jutro Dylan sjeda na motor i odlazi u New York, pa u posjet Woodyju Guthrieju. Zadnja scena i kadar više su nego simbolični; Guthrie ostaje iza prozorskih rešetaka bolnice, a Dylan (motorom naravno) odlazi u novi život, ostavlja sve staro iza sebe i svi su živjeli sretno do kraja života.
Baš i ne, jer s motorom s kojim se često vozikao godinu kasnije (navodno) doživio je nesreću koja mu je omogućila da se na godinu i pol dana skloni od agresivne javnosti koju je vlastoručno izazvao na dvoboj. Ali ono što je postigao do 1966., s protestnom i električnom glazbom, ostavilo je nemjerljiv utjecaj. Dakako, problem ovakvih biografskih filmova jest to da ih nitko ne doživljava kao važna umjetnička djela, a dobri su samo dok ne "kiksaju" i vjerno slijede stvaran povijesni predložak. "Potpuni neznanac" sa strahopoštovanjem oslikava više nego bitan stvaran Dylanov život, ali se korektno bavi odabranom velikom temom i pomaže gledateljima ponovno proživjeti početak njegove karijere.
