Ovih dana Hrvatska svjedoči još jednom valu sukoba između predstavnika dijela braniteljskih organizacija s jedne te novinara i umjetnika koji propituju našu društvenu stvarnost, uključujući nasljeđe rata, s druge strane. Dok situacija naoko izmiče kontroli poplavom pokušaja zabrana umjetničkih manifestacija u Benkovcu, Šibeniku, Splitu... kao i uništavanjem skulptura i prijetećim grafitima u Zagrebu, strukovne organizacije poput Društva hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatske udruge producenata i Hrvatskog novinarskog društva javno su osudile eskalaciju nasilja te pozvali Vladu i resorno ministarstvo da oštrije reagiraju na bilo kakve pokušaje gušenja slobode izražavanja.
Krajem prošlog tjedna javno se oglasilo i Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Ističući kako je svaki oblik vandaliziranja umjetničkih djela, bez obzira na autorstvo ili kontekst, neprihvatljiv i duboko zabrinjavajući, Upravni odbor HDLU-a izdao je niz preporuka umjetnicima koji djeluju u javnom prostoru. Uz niz tehničkih uputa, dokument sugerira i da s organizatorima provjere "jesu li društvene skupine kod kojih je moguć prijepor prethodno senzibilizirane za realizaciju umjetničkog djela" te da napominju da je "u slučaju da se umjetničko djelo realizira u prostoru ili s temom društvene traume, odgovornost na organizatorima ali i umjetniku/ici da provedu prethodno istraživanje i slijede etičke norme".
Zbog takvih je formulacija dio javnosti preporuke vidio kao ograđivanje od vlastitih članova, odnosno kao da umjetnicima govore da će sami biti krivi za eventualne neugodne posljedice.
– Riječi preporuka, provjeriti, odgovornost ne znače naredba, zabrana, cenzura ili autocenzura. Jedina intencija ove preporuke je da im se sugerira da provjere kontekst u kojem djeluju ili u koji ih netko poziva te da nakon toga sami slobodno donesu odluku o svom radu. Mi smo tu da budemo uz njih i da im štitimo to pravo – stoji u pojašnjenju koje nam je poslao predsjednik Upravnog odbora HDLU-a Tomislav Buntak, ističući da se društvo ne bavi dnevnopolitičkim prepucavanjima, a da rezultati njihova rada govore sami za sebe.
Za komentar njihovih preporuka zamolili smo i troje javnosti dobro poznatih performera koji svoje radove često izvode pred "nesenzibiliziranom" publikom, bilo da se radi o slučajnim prolaznicima ili moliteljima na trgovima hrvatskih gradova, nasuprot kojih od samih početaka stoji umjetnica Arijana Lekić Fridrih.
– Iako je HDLU već dulje vrijeme organizacija koja nije relevantna upravo zbog svoje politike prema članicama i članovima, preporuke koje su izdali ne samo da su sramotne već i opasne. Prihvaćajući situaciju u kojoj umjetnici trenutačno djeluju bez obzira na konstantne prijetnje, povrede i nasilno onemogućavanje održavanja kulturnih događaja, ovim preporukama, ne ulazeći u besmisao sadržaja kojim se morao popuniti taj prazan papir, HDLU se zapravo ograđuje od posljedica koje se mogu dogoditi i događaju poručujući nam – rekli smo vam, nije da vas nismo upozorili, sami ste. Ove su preporuke dijelom u skladu s tišinom i ogradom koja dolazi od našeg resornog ministarstva i ministrice Nine Obuljen, ali i predsjednika Vlade, koji svojom kukavičkom šutnjom zapravo opravdavaju učestale i grube napade na umjetnike i kršenje slobode izražavanja. Umjetnost jest rezilijentna, a osobito nezavisna umjetnost, ona postoji kako bi otvarala teme za dijalog i služi kao korektiv društva. Svaki napad na slobodu izražavanja koja ne zatire slobodu drugih, koja je, podsjećam, zaštićena Ustavom, a koji nije pravovremeno penaliziran vodi nas u totalitarizam, a to, ako se ne varam, nije država za koju su se borili branitelji. Ostaje nam nada da će netko iz pozicije moći, evo možda oporba, reagirati prije nego što netko strada – rekla nam je Arijana Lekić Fridrih.
Naš najpoznatiji živući performer Siniša Labrović, koji je zbog nemogućnosti normalnog života od svoje umjetnosti emigrirao u Berlin, kolegama iz HDLU-a uputio je pak oštar i na trenutke duhovit e-mail:
"Poštovani, ovako nešto jadno, ljigavo, bijedno i kukavički nisam odavno pročitao. Mislio sam da ćete tradicionalno držat gubicu začepljenu, ali vi ste morali zablistat i vjerno zalajati iz našeg dvorišta pokazujući gospodaru da ste na straži. Stali ste na stranu nasilnika, a za eventualno nasilje ste unaprijed okrivili umjetni/ce/ke i pozvali ste nas na autocenzuru. Ovo definitivno ulazi u povijest među najsramotnije stranice ne samo HDLU-a nego i cijele hrvatske umjetnosti i kulture. Ako smijem biti osoban: znao sam ja na koga pljujem prije par godina. Vi ste bijedne izdajice! Oprostite ako sam vas nečim u odgovoru uvrijedio, ali zaista nisam imao vremena provesti istraživanje o vašoj senzibiliziranosti na rečenu temu i sadržaj."
Pljuvanje na koje se referirao njegov je poznati performans "Umjetnik pljuje na HDLU" iz 2023., kada je tim činom izrazio svoj bunt prema strukovnoj organizaciji koja mu je odbila dati termin za performans "Poštovani gospodine predsjedniče, možete me poljubiti u guzicu". U razgovoru za Večernji list pojasnio je svoje viđenje da interesne skupine već dugo rade protiv interesa dijela umjetnika.
– Ovo kako se oni prave ludi je za anale podlosti. Buntak i Zanki već valjda 18 godina vladaju HDLU-om i zamjenjuju se na mjestu predsjednika i potpredsjednika, oni su profesori na Akademiji, Buntak je bio dekan, Zanki je član valjda svih prosudbenih komisija na Ministarstvu i svih žirija kuriranih izložbi. Bolek i Lolek kim-il-sungovskog dinastičkog trajanja. Obično lice ima drugačije naličje, a kod nas uvijek s obje strane sretneš njih i 2-3 liberalno-lijeve s Ninom uglazbljene fejkerice. Naša riječka BB direktorica je muzeja, vodi privatnu galeriju, kurira šakom i kapom, određuje tko će na Bijenala u Veneciju, odlučuje o javnim potporama na Ministarstvu – ona i klika sličnih potpuno se slobodno izražavaju i za njih ne može biti apsolutno nikakvog problema. Blagodarno su nam ponudili dvije dileme, a jezično i logički ih je razradio Penava – doajen hrvatskog ustaškog protestantizma, ili ćete s nama ili ćete po našem. A ako inzistirate na "slobodi izražavanja", ispadate iz "zajednice" i zaboravite novac i nek vas benave proganjaju i prijete. Što se tiče ministrice Nine i stvarne zaštite slobode izražavanja: prije dva ljeta na poziv Ivana Plazibata, tada direktora Drame HNK u Splitu, trebao sam imati performans na Splitskom ljetu. Kazališno vijeće kojim je tada predsjedala ministrica Nina vratilo je program na doradu, a meni se više nitko nije javio. Naravno, ne znam što se zaista dogodilo, nisam ni Poirot, ali i indicije nešto govore – rekao nam je Labrović.
Njegova kolegica Vlasta Delimar, doajenka performansa koja je u 45-godišnjoj karijeri mnogo puta provocirala i šokirala "nesenzibiliziranu" publiku, smatra da HDLU nije otkrio ništa pretjerano novo, ali da bi njihova uloga trebala biti aktivno mijenjanje stvarnosti, a ne samo podsjećanje na nju.
– Ovaj njihov prijedlog, nazovimo ga tako, samo nabraja prakse koje su u skladu sa zakonom. No postojeći zakoni nisu dobri i često dovode umjetnike u ponižavajuće situacije. Primjerice, kada prijaviš javnu izvedbu policiji, oni si uzimaju pravo određivati što smije, a što ne smije biti izvedeno, odnosno procjenjivati vrijednost tvog rada, što je nedopustivo. Kada sam radila Lady Godivu, performans koji je mnogima ostao u sjećanju, policija mi je rekla da ga mogu izvesti, ali samo odjevena. U takvim je trenucima na svakome od nas izbor – držati se zakona ili preuzeti odgovornost i rizik izlaska izvan zakonskih okvira. Sjećam se da sam tada tražila institucije da mi daju podršku i preuzmu suodgovornost za moguće posljedice, ali nijedna to nije htjela. Zato sam rekla: "OK, idem samostalno pa što bude" – prisjetila se Vlasta Delimar.
U tom kontekstu smatra da bi HDLU trebao lobirati za zakonske promjene koje bi umjetnicima osigurale policijsku zaštitu, a ne cenzuru. S druge strane, mlađe kolege ohrabruje da ustraju na svom putu, bez obzira na okolinu u kojoj djeluju.
– Smiješni su mi naši umjetnici koji se stalno nečemu čude. Pa budite svjesni u kakvoj državi živimo. Jedna je glumica nakon Benkovca rekla da bi ubuduće možda trebali ići mekše. Što znači mekše? To znači povijati se pred grupacijom ili podilaziti nekome. Moj je stav: ili radiš ili ne radiš. Ako se osjećaš poniženo, onda idi samostalno. I to ne "mekše", nego onako kako si zamislio. S takozvanim braniteljima koji bi branili svoj teritorij od nepoželjne umjetnosti nema dijaloga. S njima se može razgovarati samo njihovim jezikom – agresivnim, militantnim, bezobraznim, patrijarhalnim. Nikakva tolerancija, ljubav, srca, cvijeće – oni to ne razumiju. Možda zvuči radikalno, ali da im se suprotstavila jednaka grupacija ljudi, ponašajući se kao oni, povukli bi se. Ili bi bilo krvi na cesti. To je, nažalost, naša stvarnost. I zato ne treba ići mekše, nego mudrije – zaključuje Delimar.
Otvori KEKS Pay
