Proslavljeni srpski glumac i redatelj Ljubiša Samardžić ovog je ljeta jedan od najčešćih gostiju Dubrovačkih ljetnih igara. S njim razgovaramo u povodu serije “Miris kiše na Balkanu” koja se upravo prikazuje na HTV-u, a ovog će tjedna biti prikazana i u Opatiji na Bejahadu.
U Srbiji je vaša serija Miris kiše na Balkanu imala ogromnu gledanost (30 posto). Kakva je gledanost u Hrvatskoj poslije, evo, sedme epizode?
– Sudeći po slučajnim prolaznicima u Dubrovniku gdje se odmaramo, imam dojam da su moji heroji stekli svoje poklonike i u Hrvatskoj, bez obzira na to što je HTV ovu premijernu seriju, koja u svom fokusu ima dijalog civilizacija, suživot s drugima, ubacio u ljetnu shemu! Što je, tu je. Nadam se da će djelo obraniti samo sebe! Kada je prošle jeseni serija krenula na RTS-u, BiHTV-u i RTRS-u, BNT-u već nakon prve epizode usijao mi se telefon. Iznenadile su me brojne poruke, neskrivena oduševljenja i ushićenja znanih i neznanih. Kako je serija odmicala, dobivala je sve veći broj poklonika, gledanost je rasla iz tjedna u tjedan, a kritika se utrkivala da iskaže divljenje: “Napokon nešto normalno, ozbiljno, zaboravljeno, plemenito, smisleno i nesvakidašnje…!”
Još ste lanjske jeseni naveliko snimali seriju, a onda ste početkom godine počeli emitiranje. Radilo se vrlo brzo?
– Brzo, ali ne i kuso! Znao sam što hoću. Nosio sam sve slike i stanja u glavi i znao s koliko malo novca raspolaže ovaj zamašan projekt te sam od prvog dana nametnuo nesvakidašnji ritam priprema. Za ovaj mukotrpan, ali nadasve inspirativan posao okupio sam darovite suradnike, koji ne gunđaju i zanovijetaju, nego šute, marljivo rade i prate moju viziju i rješenja! Izabrao sam glumce profesionalce u koje vjerujem, koji ne čitaju tekstove lijevo ili desno od kamere, kako to čine u sitcomima, te se trude na ekran donijeti nužnu iskrenost, spontanost kao preduvjet uvjerljivosti. Svi oni znaju da je za mene pošten odnos prema radu bio i ostao svetinja. Da svaki član ekipe mora biti uporan i strpljiv u rađanju ove zamašne i tematski veoma značajne teme. A kako je ovo obiteljska produkcija, moja se Mira domaćinski odnosila prema poslu i ljudima. Trudila se da atmosfera na setu bude ugodna, ne pretjerano intimna. Radili smo na visokoj temperaturi, bez radnog vremena, ponavljajući scene i do 15 puta, a ona je ljudima osiguravala uvjete da mogu pružiti maksimum, jer ja o tome nisam imao vremena misliti. I kad pružate maksimum, to vam se dvostruko vraća. Dobijete odličan rezultat.
Ljubav pobjeđuje sve
Zašto ste odabrali roman Gordane Kuić koji je u Srbiji bestseler (više od 20 izdanja), a u Hrvatskoj potpuno nepoznat?
– A mene čudi da ovaj roman još nije izašao na hrvatskom tržištu, s obzirom na to da je preveden na mnoge svjetske jezike!
U ovoj autentičnoj ispovijesti Gordane Kuić otkrio sam brojnu židovsku obitelj u Sarajevu, u kojoj je nepisani zakon bio da se poštuje objed i da svi moraju biti za stolom bez obzira na to što je bilo na tanjuru! Riječju: izgubljeno i zaboravljeno u današnje vrijeme! Tu je i pet kćeri, udavača, i to u gradu s više vjerskih zajednica u kojem je bilo katolika, pravoslavaca i muslimana. A kako ljubav ne pita tko je tko na putu osobne sreće, djevojke iz obitelji Šalom vezivale su se za ljude druge vjere, što je za židovsku zajednicu tada bila hereza i prijezir! Poštujući osobni izbor i sreću svojih kćeri, otac i majka, razapeti između njihovih iskrenih ljubavi ali i tvrdokornih kanona unutar svoje zajednice, svom dušom i srcem staju uz njih i ponosno uzvikuju: ”Za mene nema veće Božje zapovijedi od ljubavi! Za mene je moja crkva u ova četiri zida u kojoj će se djeca voljeti, radovati i rađati”! E taj očev krik i prkos ono su što me autorski privuklo ovom djelu! Njihove ljubavi odredile su sjetan ton njihovih sudbina te serija u sebi nosi sve ono uzvišeno, prisno, toplo, ljudsko! Ovim djelom želio sam u prvi plan staviti vječno pitanje prožimanja vjera i kulture na ovim prostorima!
Psihoseanse iskrenosti
Je li točna informacija da ste od obilja materijala montirali filmsku trilogiju?
Da! Prvi film “Miris kiše na Balkanu” već je u ovih mjesec dana ovjenčan nagradama na nacionalnom festivalu u Beogradu nagradom publike; u Avanci u Portugalu dijelim Grand prix sa španjolskim filmom, u Durresu u Albaniji 31. kolovoza bit će premijera, a igra i na velikom skupu “Behajad/Zajedno” u Opatiji 25. kolovoza, koji je posvećen dijalogu civilizacije, bolje reći, temi multikulturalnosti, na kojoj će govoriti znana imena iz svijeta, što je, priznajem, izuzetna čast za sve nas.
Seriju ste snimali i u Dubrovniku i s nekim hrvatskim glumcima. Jeste li imali pokrovitelje iz Hrvatske, poput Excelsiora i lanca luksuznih hotela?
– Seriju sam snimao i u Sarajevu, i u Dubrovniku, i u Beogradu! U svakom od ovih gradova osjećam se kao kod kuće. Čak su ljudi često srdačniji prema meni nego u rodnoj zemlji! I bilo mi je lako dobiti sve dozvole za snimanja i na Baščaršiji i na Stradunu. Postigao sam ono što sam sanjao. Autentičnost u pričanju osobnih sudbina mojih heroja između i u vrijeme dva velika svjetska rata. Sva imena koja na špici spominjemo prijatelji su serije. Ništa čudno. Hvala im na povjerenju. A glumce biram ne po dugim, mrcvarećim probnim snimanjima nego na osnovi razgovora sa svakim ponaosob o scenariju, o likovima i tako gradim svoj izbor! To su psihoseanse iskrenosti koje određuju moju odluku. Na sreću, do sada me instinkt nije iznevjerio! Kad je riječ o glumcima iz Hrvatske, nikakve veze nemaju sa sponzorima. Navojec nije prvi put s nama, on je s Ivom Gregurevićem i Nikšom Kušeljem glumio u popularnoj seriji “Jesen stiže, dunjo moja” koju Hrvatska još u cijelosti nije vidjela. A tu je i mladi Stipe Kostanić u zaista dobroj ulozi Iva Valića!
Osvojili ste šest pulskih Zlatnih arena za glumu. Je li to rekord?
– Ne znam, možda jest! Na trofeje je pala prašina u mom uredu, a nagrade kako dođu, tako i prođu! Svi su zaboravili da sam nosilac najveće inozemne glumačke nagrade u Veneciji – Zlatnog lava! I život teče dalje. I sve se mijenja.
Sada uglavnom glumite manje uloge u svojim filmovima i serijama. Jeste li se umorili od glume?
– Umor mi je stran! Samo, znam što hoću i to što hoću, hoću odmah! Ako me ponese neka ideja, nema te sile koja će me zauzdati u namjeri da je pretočim u djelo! Tako je bilo i na ovoj seriji i filmovima. A opredjeljujući se za rad iza kamere, nisam prestao glumiti! Radeći s kolegama na oblikovanju njihovih likova i karaktera, naglumio sam se toliko da sam se ipak umorio od glume!
Ljudi se pred Bogom ne dijele na Hrvate I Srbe, vec na ljude nahvao I ljude nazbilj; sto ce rijet – na ljude koji vole I ljude koji mrze! Mrzitelji ce uvjek naci razloga za mrznju, oni koji vole su blagoslovljeni. Ostalo su gluposti.