Baka je često govorila kako se Bog uvijek pobrine da stvari sjednu na svoje mjesto. Bio sam drugi osnovne kad sam shvatio da nije u pravu. Pod zadnje mislim da je možda i bila u pravu, ali da se te stvari često poslože kad je već prekasno.
Oca nikada nisam upoznao. Nisam siguran ni da ga je mama poznavala. Kad se udala za Žarka, preselili smo se kod njega na selo. Uvijek je govorio da nema novca i ja sam mu vjerovao zbog starog namještaja i stanja u kojem se kuća nalazila, ali jednom kad je bio jako pijan, izvadio je debeli bunt novčanica ispod daske u podu i dugo brojio. Kasnije, kad sam bio stariji, shvatio sam da šverca cigarete iz Bosne i da se bavi kojekakvim mutnim poslovima. Baku i sve svoje prijatelje ostavio sam u gradu i strpljivo čekao da se Bog konačno pobrine da stvari sjednu na svoje mjesto.
Kad smo već kod stvari, činilo se da sve imaju svoje mjesto u kući, jedino ja ga nisam imao. Žarko me nikad nije gledao niti mi se obraćao, kao da sam nevoljeno pseto koje mu se plete pod nogama. Maštao sam o nekoj prostoriji koja je samo moja i koja ima vrata iza kojih se mogu sakriti od stalnog osjećaja da smetam. Ne bih imao ništa protiv ni da je to bila špajza pa da umjesto polica s knjigama i televizora imam teglice ukiseljene paprike.
Spavao sam u kuhinji na kauču. Kad bih legao, upao bih u rupu koja se stvorila od niza godina sjedenja pred televizorom. Dok sam bio mali, ta mi je rupa pružala utjehu, kao da me neko drevno biće prihvatilo u toplinu svoga trbuha. Možda je takav osjećaj bio biti u maminom trbuhu? Opruge koje su me bole kroz pidžamu zamišljao sam kao buhe koje ujedaju mene i biće i koje zajedno mrzimo. Mama me kriomice ljubila u kosu prije spavanja ili kad bih došao iz škole. Boljele su me te nježnosti, jer se ponašala kao da radi nešto loše.
Kad bismo svi zajedno sjeli za stol, Žarko je odmah palio televizor i nikad nismo razgovarali. Osjećao sam se kao mačka s ogromnom gvaljom dlake u grlu. Beskrajno dugo žvakao bih zalogaj premećući ga u ustima, ali ga nikako ne bih uspijevao progutati. Poslije bih nešto zdipio iz frižidera i iza kuće u miru pojeo. Vani je i glavica luka sa šnitom kruha bila ukusnija od kotleta i krumpira u njegovom društvu.
Kad sam našao prijatelje, Vedrana i Robija, sve je bilo lakše. To ljeto nakon završenog sedmog razreda cijele smo dane provodili na rijeci. Nikad neću zaboraviti dan kad se Petra pojavila u zelenom bikiniju s ivančicama, duge kose u svim nijansama meda. Srce mi je počelo nepravilno kucati i pomislio sam da sad iz prve ruke znam što znači kad baka kaže da će je šlagirati. Dok sam bio mali, mislio sam da bih i ja želio biti šlagiran i da to ima neke veze s velikim količinama šlaga. Petra mi je prišla i smjestila ručnik do moga. Predstavila se i počela razgovor, ja sam počeo mucati, ali kad sam prevladao prvi šok, suvislo sam odgovarao na pitanja jednosložnim riječima. Do kraja dana već sam bio u stanju sročiti i rečenicu.
Vratio sam se kući sretan. Uvijek bih se naježio kad bih nekome rekao da idem kući, kao da lažem i da to svi mogu vidjeti. Kad sam nekad davno išao kući, išao sam u svoj dom. Žarkova kuća bila je sve osim doma, to je bio prostor pun zraka gustog od neizgovorenih psovki, bremenit od krivnje zbog vlastitog postojanja.
Uz to ljeto sidrim uspomenu na Petrina leđa topla od sunca. Pamtim logorske vatre uz rijeku, miris pečenika i mesa koje smo ukrali doma iz škrinje. Sjećam se kole kako mi ide kroz nos nakon nečeg što je Vedran izvalio. Pamtim prvo pivo koje je Robi kupio kad je starom ukrao sto kuna i još osjećam gađenje od prve cigarete. Pamtim stripove koje sam čitao noću. Sve to pamtim kao svoje zadnje sretno ljeto.
Završavao sam osmi razred i nastojao izvući dvojku iz fizike i matematike, nakon čega bih upisao srednju školu za kuhara. Robijev brat radio je tijekom ljeta u nekom dubrovačkom hotelu kao glavni kuhar i cijelu je godinu imao i više nego dovoljno novca. Još tri godine ću nekako izdržati dok ne završim srednju, a onda ću otići i nikada se više neću vratiti.
Bližio se kraj školske godine, jedinice sam ispravio u trojke i vještinom koju imaju samo djeca, uspio biti sretan i veseliti se ljetu. Pri povratku iz škole dočekala me čudna atmosfera. Mama je sjedila Žarku u krilu, pušili su i pili pivo, na stolu je ležao neki uleknuti biskvit i mama je rekla da ću dobiti brata ili sestru. Prvih minutu-dvije bio sam sretan, ali neki stari oprez u dnu trbuha dizao se i govorio mi da to može biti samo loše za mene.
I bilo je. Zaredali su razgovori o skupoći školovanja, autobusne karte, torbe, knjiga i izleta. A sad dolazi i beba. Beba košta. Ali beba je njegova, a ja sam, kako mi je bilo sve jasnije iz dana u dan, ničiji. Mama je ubrzo iznašla rješenje i tad sam prvi put čuo riječ "bogoslovija". Mislio sam da se dobro pravim nevidljivim, ali to očito nije bilo dovoljno i sad su konačno našli način da me se riješe. I ne samo to, našli su mi i poziv!
Rekao sam da ne želim ni na kakvu bogosloviju i da idem za kuhara. Rekao sam da tu imam prijatelje i da sam zaljubljen. Žarko se od srca nasmijao na samu pomisao da mene netko voli. Jedini poziv koji sam tada osjetio bio je uzeti letvu i odalamiti ga njome, pa sam tako i učinio. Uslijedila je gadna strka i tjedan dana noćenja u susjedovom sjeniku. Sve je to samo dodatno zapečatilo moj svećenički put. Poziv se nije ni naknadno pojavio iako sam ga osjećao svaki put kad bi se mama pojavila sa Žarkom na Božić ili Dan obitelji. Na njegovu sreću, u blizini nije bilo letve.
Tih sam godina često razmišljao o snazi svoga brata. Još dok je bio u maminoj utrobi, sitan kao bubamara, uspio me izgurati na ovaj novi, strani put koji nikad nisam želio. Ali završio sam bogosloviju i sad sam konačno slobodan. Čak ni mama ne forsira da se zaredim. Negdje u vrijeme kad sam upisao zadnju godinu, Žarko je poginuo u šumi pomažući nekom prijatelju u rušenju bukve kad je teška grana pala na njega. Izgleda da je moj poziv da ga umlatim drvetom bio onaj sudbinski, pravi – ispravan kako za mene tako i za Žarka.
Bog se na kraju stvarno pobrinuo da stvari sjednu na svoje mjesto, ali puno prekasno. Žarkovom smrću, u kući se stvorilo nekad toliko žuđeno mjesto i za mene. Mama je rekla da sad konačno mogu ostvariti svoj san, kuhati do mile volje i usput čuvati brata dok je ona na poslu. Nevjerojatno je to kako se moji snovi iz temelja mijenjaju u skladu s time kako njoj odgovara... Ona je davno odabrala gdje sam ja na listi njezinih prioriteta i jedino čemu se, ovako produhovljen, mogu nadati jest to da moj brat neće završiti na istom tom mjestu.
Torbu ne otpakiravam, ne mislim prespavati. Vadim Žarkove zalihe iz rupe u podu, uzimam pozamašnu svotu za duševne boli i za smještaj svojih prijatelja u hotelu u Dubrovniku u kojem sam dobio posao, a ostalo ostavljam na stolu. Prije puta još ću posjetiti baku i onda pravac jug. To će možda biti presedan, ali tko kaže da zamalo đakon ne može biti odličan glavni kuhar? Pratio sam pobožno, kako to pravi poziv i nalaže, sve u vezi kuhanja na YouTubeu – da ostanem u toku.
Otvori KEKS Pay
