Iskoristio je trenutak njezine nepažnje, uzeo u ruke uzicu i otišao u šetnju sa psom kroz otvorena vrata dnevnog boravka. Ona je bila na katu, pospremala je posteljinu u ormar. Do nje je dopirao samo razgovor s televizora.
Za sobom je zatvorio niska dvorišna vrata i automatski skrenuo desno. Uzicu je držao u desnoj ruci. Bila je pomalo opuštena.
– Astra, idemo – rekao je psu i odlučno krenuo pločnikom prema gradu.
Kako se udaljavao, krajobraz mu je postajao nepoznat. Prešao je cestu na prijelazu pokraj bolnice i nastavio hodati desnom stranom ulice. Na lijevoj strani promicao je park, bogatim krošnjama skrivao se u njemu stari dvorac. Stigavši do velikog raskrižja, uplašio se velikog prometa, nastavio je hodati pločnikom, prošavši zgradu hotela i našao se u ulici koja mu je bila nepoznata. Došavši do kraja ulice, ponovno je skrenuo desno.
Uzica se vukla po zemlji. Rijetki prolaznici okretali su se za njim dok je razgovarao s Astrom. Izgubljena pogleda išao je prema poljima. Sišao je s pločnika, prešao cestu i našao se na livadi.
– Sad ću te pustiti da se rastrčiš – rekao je tiho Astri.
Podignuo je granu, prelomio je i bacio naprijed. Bila je to rutina izlazaka otprije desetak godina kad bi on i Astra predvečer otišli u šetnju, a on bi joj bacao grane i čekao da mu ih donese. Koji put uzeo bi malu plavu lopticu koju bi bacao Astri, lijepoj dobermanki.
Danas mu Astra nije htjela donijeti granu. Na tren mu se učinilo da se ne želi igrati, da je umorna te da je vrijeme da se vrate kući. Počeo je dozivati Astru, ali nje nije bilo.
"Pobjegla je u kukuruzište. Opet mi se skriva, ona je ipak lovac. Naganjat će prepelice", pomisli, i stade je dozivati. Astra ga nije čula. Zašao je u kukuruzište. Suhe stabljike udarale su u njegovo tijelo. Požutjeli oštri listovi udarali su u njegove ruke. Stao je mahati rukama, branio se od kukuruzne vojske koja je otvarala male crvene crte po desnoj ruci. Jezikom je polizao krv s plitke posjekotine i izašao iz kukuruzišta.
"Sada sam kao ti, Astra, sam ližem svoje rane". Osluškivao je ne bi li čuo Astru kako laje, kako ga doziva, kako lomi stabljike kukuruza i skače, trči sva zadihana s isplaženim jezikom do njega, ruši ga na zemlju i liže, pa trčkara natrag u polje, kukuruzište, laje i doziva ga. "Astra je nešto našla, nije se još vratila. Sigurno kopa neku jamu", pomisli i okrene se oko sebe tražeći pogledom svoju četveronožnu ljubimicu. Bio je sam na livadi. Okrenuo se ne znajući na koju stranu treba krenuti. Stao je opet zvati Astru. Kukuruzište je pohlepno gutalo njegov zov.
**************
Ona je pospremila svu posteljinu i sišla u prizemlje. Već je počeo večernji dnevnik. Otišla je u kuhinju popiti vodu. Pazila je da svakoga dana popije barem osam čaša vode. Oboje su se već približavali osamdesetom rođendanu. Sjela je za stol i u glavi joj se vrtio prošlogodišnji film vožnje automobilom do trgovačkog centra.
Spremala se za tjednu kupovinu. On je izveo automobil iz garaže. Parkirao se pred kućom, zatvorio vrata garaže i dvorišnu ogradu. Stajao je na ulici i čekao je. Malo se oduljilo čekanje jer je nadopunjavala listu namirnica i potrebnih stvari u kućanstvu. Čekao je suprugu. Činilo mu se da čeka cijelu vječnost. Sjeo je u auto i zatrubio. Ubrzo je stigla i stavila na zadnja sjedala torbe i vrećice.
Nije ju pitao gdje je bila, što bi redovito znao napraviti ako bi se čekanje oduljilo. Činilo joj se kao da joj je ovoga puta zaboravio predbaciti zbog čekanja. Malo neobično, ali u tim godina život polako uspori i čovjek izgubi osjećaj vremena, pomislila je.
Krenuli su, vozio je polako, nije gunđao, padala je večer. Pokupovali su i više nego što je bilo na popisu jer je pronalazio razloge zašto treba novu plastičnu čašu, odvijač. Odvijač je preko noći nestao iz garaže, a on je bez odvijača izgubljen jer uvijek ga treba imati u kući. Ona je znala da ga je zagubio ili je zaboravio kamo ga je pospremio. Promrmljao joj je da skriva stvari pred njim. Šutjela je. Sjeli su u automobil i polako krenuli na izlaz s parkirališta. Na semaforu je bilo zeleno svjetlo, skrenuo je lijevo – na pločnik. Polako je vozio pločnikom ljuteći se što pješaci hodaju cestom, a ne pločnikom.
– Vidiš li kuda voziš? – prošaptala je.
Nije ju čuo. Usredotočio se na vožnju. Ljudi s vrećicama dolazili su mu ususret, vikali, mahali rukama, prijetili.
Polako je klizio pločnikom. Vozio je oprezno. Ili mu se tako činilo.
– Nekada su ulice bile šire – prokomentirao je – a danas pješaci posvuda.
Zatrubio im je.
– Vozi oprezno. Pazi na pješake – rekla je smireno.
Nijema je promatrala film za koji nije znala kako će završiti. On je smireno vozio, ona se stala tresti. Zasuzile su joj oči. Primijetila je njegovu izgubljenost posljednjih mjeseci, ali još je dobro funkcionirao i mislila je da je to samo umor, predanost znanstvenim radovima, prijevodima s njemačkog jezika.
Na idućem semaforu preletio je na zelenom preko zebre ponovno na pločnik.
Stresla se u tom trenutku. Pogledala ga je, on je sjedio uspravno, rukama čvrsto stegnutima za volan, pogledom usmjerenim naprijed. Nije joj uzvratio pogled.
– Stani – rekla je tiho, ali ipak dovoljno glasno da je ovoga puta čuo.
– Samo da izađemo s ovog dijela ceste, nešto si opet zaboravila kupiti? – odgovorio je gotovo automatski.
– Stani, nazvat ću kćer – rekla je odlučno i stavila ruku na njegovu nogu.
Auto se zaustavio nasred pločnika, smetao mu je njezin dodir. U tom trenu zaboravio je gdje je. Nije više imao kontrolu nad vožnjom, ni nad sobom. Prolaznici su ih obilazili s obje strane, neki su gestikulirali, neki lupali po šofer-šajbi, no on ih nije ni primijetio niti je obraćao pozornost na njih. Oni su bili nevidljivi u njegovom svijetu. Gledao je u nebo. Bilo je vedro.
– A ti si dobro? – upitao ju je i iznenada dao gas.
– Ne možemo više ovako. Ovo nije više sigurno – rekla je tiho.
On je okrenuo glavu sporije nego inače. U očima mu je bilo nešto između tuge i prkosa.
– Još uvijek mogu voziti – tiho je govorio gledajući je u oči. – Zašto mi ne vjeruješ, moram ti reći da me samo ometaš u vožnji.
– Možda još uvijek možeš – rekla je u strahu.
Shvatila je da suprug gubi orijentaciju, da se nešto događa, zvala je kćer na telefon, ona se nije javila.
Toga dana on se počeo gubiti. "Ne smijemo čekati da se nešto dogodi", razgovarala je sama sa sobom u kuhinji prisjećajući se tog događaja. Jedva je dočekala da stignu do kuće, da izađe iz automobila i ukrade mu ključeve. Znala je što će biti poslije, što će biti sutra. On će tražiti ključeve, a ona će se praviti da ne zna kamo ih je stavio. Poslije će opet reći da može voziti, ali već tada će možda znati da ne može.
Pogledala ga je još jednom. Na trenutak je prepoznala onog čovjeka koji ju je vozio kući u njihovu prvom automobilu, starom VW-u. Tada je vozio samouvjereno, s jednom rukom na volanu, drugom na njezinu koljenu i pjevali su. Sad su mu obje ruke drhtale.
**************
Ona se vratila u hodnik.
– Gdje si? – pitala je.
Nije bilo odgovora. Pomislila je da je kao i obično zaspao ispred televizora. Pogled joj je zastao na vješalici za kapute. Ostala je iznenađena kad je vidjela da na njoj nema Astrine uzice koja je ostala visjeti na vješalici kao nekakva relikvija otkako je uginula prije tri godine.
Otvori KEKS Pay
