U nastavku ciklusa Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona u vanjskom prostoru, osmišljenog s ciljem da nastavi održavati izlagačku tradiciju Paviljona, unatoč oštećenju izložbenog prostora nastalog u potresu, postavljena je izložba "SLAVOMIR DRINKOVIĆ: 2016. – 2021. / Sjećanje..." u povodu petogodišnjice kipareve smrti.
Naime, krajem 2013. godine ravnateljica Umjetničkog paviljona, Jasminka Poklečki, pozvala je Slavomira Drinkovića da u nadolazećim godinama održi samostalnu izložbu u Paviljonu.
Drinković je isprva prihvatio prijedlog i u koncept izložbe uvrstio i rad "Trupci". Nažalost, zbog bolesti autora izložba u Umjetničkom paviljonu nije realizirana, a Slavomir Drinković napustio nas je 2016. godine.
Sada upravo ciklusu Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona možemo zahvaliti što u Zagrebu po prvi put imamo priliku vidjeti ovaj Drinkovićev monumentalni rad. Povjesničar umjetnosti Branko Franceschi u katalogu izložbe je, između ostaloga, napisao: „U nastojanju da nastavi s izložbenim programom, vodstvo Paviljona nije moglo izabrati boljeg umjetnika. Drinković je poznat kao majstor u prikazu djelovanja tektonskih poremećaja koji napinju, razbijaju ili probijaju napetu površinu ili čvrstu puninu oblika. Ova usporedba s nedavnim potresima – koji su poremetili strukturu Paviljona i učinili ga nepodesnim za izložbe, ali i potaknuli ciklus izložbi monumentalne skulpture na njegovom prilazu – referira se na nepredvidive prirodne sile koje pokreću iste univerzalne zakonitosti kakve su studiozno promišljene i realizirane u Drinkovićevim skulpturama.”
"Trupci" su, zapravo, kocka prostora koju artikulira devet hrastovih trupaca postavljenih u guste trorede po tri trupca svaki. Riječ je o formaciji kakvu je po jednoobraznom intenzitetu unutrašnjih međuprostora mogao postaviti jedino umjetnik, nikako priroda. Začudni učinak proizlazi upravo iz napetosti između organske prirode debala i strogo artificijelnog načina njihova tretiranja i organizacije. Ovim djelom se prisjećamo sjajnog kipara koji nas je prerano napustio. Riječ je o višeslojnom radu koji se može čitati i s aspekta umiranja, odlaska, propadanja, nestanka... stoga je ovaj rad danas, u vremenu pandemije, možda aktualniji nego ikada prije.
Slavomir Drinković, rođen 1951. u Jelsi na Hvaru, jedan je od najcjenjenijih hrvatskih kipara. Uz kiparstvo profesionalno se bavio i dizajnom interijera i namještaja te kazališnom scenografijom. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1977. u klasi Valerija Michielija nakon čega se specijalizirao za monumentalnu plastiku u Majstorskoj radionici Antuna Augustinčića i kasnije kod Ivana Sabolića.
Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu predavao je od 1995. do smrti 2016. i svojim pedagoškim radom formirao generacije budućih umjetnika. Održao je velik broj samostalnih izložbi te sudjelovao i na brojnim grupnim izložbama. Mnoga njegova djela oplemenila su javni prostor u Hrvatskoj i inozemstvu. Preminuo je u Zagrebu 2016. godine.
ma kakvi "indijanci" ma kakva " mona lisa" ovo je prava umjetnost.