Kad je prateći sastav Ledisi u subotu navečer počeo svirati uvodnu temu „Keep Ypu In Mind“ u dvorani Studentskog centra, nakon DJ seta kojim je domaći Phat Phillie zagrijao atmosferu, bilo je sasvim jasno da je to najglasniji koncert Zagreb Jazz Festivala, ne samo ove godine. Otprilike, ono što je Gregory Porter pokazao lani, Ledisi je na malo drugačiji način napravila ove godine. A nije nemoguće da će poput skorašnjeg nastupa Portera u Vatroslavu Lisinskom 23, siječnja sa Zagrebačkom filharmonijiom, baš ona biti idući kandidat za sličan projekt. Zašto? Jer oboje razumiju i osjećaju i tradiciju i modernu glazbu.
U sto minuta nastupa Lediusi vidjeli smo i čuli autentičnu soul/R&B reviju u kojoj naravno ima i podosta elemenata jazza, i u vokalima Ledisi i svirci sjajnih glazbenika. Kako je u uvodnoj riječi rekao Dražen Kokanović, Zagreb Jazz Festival do pred dvije godine bio je možda i posljednji jazz festival u Europi koji se „držao striktno jazza“. No, današnje kategorije i programi festivala dozvoljavaju priličan odmak od takve koncepcije, pa smo u subotu vidjeli program koji je dušu, stil i mogućnosti suvremene soul glazbe doveo u Zagreb.
Bio je to zapravo pravi party ovogodišnjeg festivala, „tečaj komunikacije“ sa publikom.
Kako može pjevati žena koja je u filmovima glumila Mahaliju Jackson, Patti LaBelle i Gladys Knight? Ili, koju je Prince na svojoj snimci „Ain't Gonna Miss U When U're Gone“ izrijekom potpisao „featuring Ledisi“? Ukratko, Ledisi može sve i može to napraviti i izvesti kako god poželi. Jasno se to čulo na nastupu gdje su red modernog R&B-ja smjenjivale sjajne vokalne izvedbe „korijenskog“ materijala, poput dueta Ledisi sa gitaristom u legendarnoj filmskoj temi Dimitri Tiomkina „Wild Is the Wind“ – mnogima najpoznatijoj po izvedbi Davida Bowieja na albumu „Station to Station“ – koji je dio njenog projekta pjesama Nine Simon, kao i „See-Line Woman“. Dotakla se Ledisi i novog albuma s reinterpretacijama pjesama Dianah Washington u „You Go To My Head“ i „This Bitter Earth“.
Bogati bendovski aranžmani kretali su se od jazzy-soula do funk-gospela među kojima su bili i „dueti“ Ledisi s bubnjarem ili basistom u produženim vokalizama koje su lakoćom i šarmom pokazivale da imamo posla sa ektremno talentiranom pjevačicom koja na sceni pršti energijom i voljom. „Ovo je moja prva 'zlatna ploča'“, rekla je za „Pieces of Me“, ili „ova je nagrađena Grammyjem“ („Anything For You“), očito ponosna što su godine truda donijele i takve rezultate.
Zajedno s vrhunskim pratećim sastavom – čija vizualna neobaveznost ide pod ruku s ogromnim sviračkim znanjem – opet se pokazalo da glazba nije samo sviranje i pjevanje, nego i scenski nastup, poznavanje tradicije, dodavanje vlastitih sastojaka, poput netipičnog gitarista ili basista koji je brutalnim dionicama „napumpao“ atmosferu u SC-u, ujedno i animirajući publiku kratkim konverzacijama.
Klavijaturist kao „ravnatelj“ sastava očito je multitalentirani svirač koji podjednako razumije klupski funk i jazz klasiku, pa smo od Ledisi dobili pravi tečaj modernog scenskog showa popunjenog vrhunskom glazbom. Šteta da više domaćih glazbenika nije došlo to vidjeti, ili da dvorana nije bila rasprodana, jer se ovakvi moderni, cjeloviti i svirački odlični, prilično poučni programi ne vide često kod nas, mada bi „htjeli biti kao New York“, ili barem Broadway.
Otvori KEKS Pay
