Bio je to let na drugi svijet. Nije, doduše, započeo ni u dva ni u pet, kako kaže uspješnica Divljih jagoda, nego u sedam navečer. Stephan Lupino, divlji vuk hrvatske i svjetske umjetnosti, sve je one koji su prošlog utorka imali sreće da se zateknu na otvorenju izložbe "Lupinizam by Lupino" u zagrebačkoj Galeriji Matice hrvatske poveo na putovanje nekim paralelnim svemirom.
– Stvaram potaknut impulzivnom energijom. Ideje mi dolaze u glavu kao signali iz kozmosa koje ne mogu kontrolirati. Nikada mi se nije dogodilo da imam kreativnu blokadu. Ne razumijem one koji stanu pred prazno platno pa deset dana ne naprave ništa. Moja poruka njima glasi: počnite raditi. Ja ne znam gdje bi prije počeo, spavam po pet sati na dan i ne stižem napraviti sve što želim – govori nam Lupino večer uoči otvorenja izložbe dok razgovaramo u njegovom stanu na Svetom duhu. Teško mu je, kaže nam, samo razgovarati i ne raditi ništa. Najradije bi, umjesto da sjedi, "prčkao" po nekoj nedovršenoj skulpturi, a takvih uvijek ima.
– Obično istodobno radim na nekoliko umjetnina, katkad na dvije, a katkad na njih četiri ili pet. Ali isto tako, kada krenem, nema kod mene odugovlačenja. Jednostavnije stvari završim za dva ili tri dana, a ove kompliciranije za tjedan ili dva – govori. Svjedoče tome i deseci skulptura i drugih radova koje se nalaze u ateljeu. Iako ga mnogi još uvijek pamte isključivo po fotografijama, i to onim erotskim, već više od dva desetljeća bavi se uglavnom kiparstvom. Njegove radove kritičari uspoređuju s Picassom i Dalíjem – ne zbog sličnosti, već zbog načina stvaranja jer su njegove umjetnine, baš kao i djela slavnih slikara, daleko ispred vremena u kojem stvara. Upravo je to razlog zašto je putovanje kroz Lupinov postav jedno prije svega intenzivno iskustvo. Ono što posjetitelji mogu vidjeti na izložbi koja je otvorena do 16. rujna doista je izvan svake kategorije, jer njegovi radovi koji su istodobno zastrašujući koliko i atraktivni, monumentalni, masivni i dojmljivi, dotiču se svih sfera života. Skulpturom, reljefom ili slikom pokazuje svoje mišljenje – ljude prikazuje kao potpuno deformirane. Gledanje i dodirivanje njegovih skulptura događaj je, nije riječ o običnoj suvremenoj umjetnosti.
– Lupino u svom izričaju njeguje antropomorfni pristup. Dakle, ljudsko tijelo je uvijek u središtu njegovih interesa, ali naravno, na različite načine. To nije realizam, nego bi se prije moglo nazvati – nadrealizmom. U njegovim djelima prepoznajemo antropomorfne oblike, naglašeno organskih karakteristika, a u nekim su primjerima te skulpture i oslikane. On koristi boje i kompozicije koje su koloristički uvjetovane i time naglašava ekspresivnost stvarnih radova. Za ovog je autora karakteristično, pogotovo na ovoj izložbi, da reagira na aktualnu situaciju, pa ćemo prepoznati neke nevolje koje su nas donedavno tištile ili još uvijek tište – kazao je na otvorenju izložbe kustos Vanja Babić.
Jedan od radova na koje je pritom mislio svakako je poznata "Lady Corona" koja iz svoje utrobe sije posvudašnju smrt. Djelo je to koje je Lupino izrezbario i izmodelirao na svoj originalni način nakon što je i sam jedva preživio COVID-19, a za koje je Andrew Hemingway, poznati profesor i umjetnički kritičar s Oxforda, napisao da je "mješavina ljepote i užasa". Hemingway i njegov oxfordski kolega, profesor Brandon McMahon, već godinama prate Lupinov rad, a u tome nisu usamljeni, mnoge svjetske face iz svijeta umjetnosti od početka se interesiraju za umjetnost koja izlazi iz njegove radionice. Pa sjetimo se samo da je njegova prva brončana skulptura "Vatrena žena", na kojoj je izučavao zanat, zaštitni znak elitne galerije Domenico Vacca na čuvenoj newyorškoj Petoj aveniji. Ako vam kažemo da se sto metara dalje nalazi Trumpov toranj, a nedaleko od nje su i hotel Plaza, Bergdorf Goodman, najpoznatiji Apple Store na svijetu te St. Patrick's Cathedral, bit će vam jasno da je riječ o najelitnijem dijelu Velike Jabuke. Otprilike 7000 kilometara dalje, u Galeriji Matice hrvatske koja nije pompozni klub namijenjen bogatašima, ali na sreću to i ne pokušava biti, u utorak navečer okupila su se mnoga poznata lica koja su iz prve ruke htjela okusiti kako je to otputovati na onaj već spominjani drugi svijet. Galerija je bila krcata. Na početku izložbe okupljenima je zapjevao Papageno uz pratnju Željka Puntjara. Među okupljenima su bili književnik i akademik Miro Gavran, slikar i književnik Dimitrije Popović, voditelji i novinari Zoran Šprajc i Zrinka Turalija, predsjednik Matice hrvatske Damir Zorić, saborski zastupnik Marin Miletić, veleposlanik dr. Drago Štambuk, predsjednik uprave Janafa Stjepan Adanić, oftalmolog Anton Barišić... Iz Krapinskih toplica je na izložbu došao i Lupinov veliki prijatelj, župnik Marijan Ramuščak.
– Iznimno mi je velika čast što sam bila među prvima koje si, još prije četvrt stoljeća, pozvao u svoj studio i pokazao mi na čemu radiš. Nisu to bile fotografije s kojima si već odavno osvojio svijet, nego djela s kojima ćeš ih tek osvojiti. Danas, nakon dugog niza godina, cijenim tu tvoju vjeru u ono što radiš, da znaš da stvaraš nešto veliko i vrijedno i čast mi je što tome iz blizine svjedočim kao tvoja prijateljica. Žao mi je jer umjetnička scena vjerojatno i prečesto osporava i ne daje dovoljno na važnosti Lupinovu lupinizmu, ali mi je drago da se prigodama poput ove to polako, korak po korak ispravlja – kazala je Zrinka Turalija pred mnoštvom okupljenih. Lupinizam, naravno, nije termin koji je skovao Lupino, učinila je to sada već prije gotovo desetljeće i pol naša likovna kritičarka Branka Hlevnjak budući da je smatrala kako se Lupinovi radovi izdvajaju svojom neobičnošću pa su tipični baš za njega. Kako je rekla, on je vlastitim rukopisom stvorio osebujan stil koji se odmah prepoznaje. Njegove skulpture najčešće prikazuju visoke, vitke figure koje poput prostornih vinjeta dominiraju prostorom – izduljene siluete manekenki i plesačica Lupino preoblikuje u mitska, legendarna bića, katkad hermafroditska i posve nestvarna u svojim oblicima. U Lupinovu likovnom svijetu erotika je bila i ostala vječna tema te snažna ali profinjena struja koja prožima sve medije kojima se bavi.
– Nakon izložaba u New Yorku, Biz G87 galeriji u Larchmontu, a potom i u losangeleškoj galeriji Ralph Pucci, kulturnjaci diljem svijeta također su počeli prihvaćati taj naziv – pojašnjava Lupino. Pomalo je kontradiktorno da je umjetniku koji se u Hrvatsku vratio u vrijeme Domovinskog rata dok su mnogi bježali iz države, što je opet kontradiktorno, te unatoč brojnim stranim ponudama odlučio ostati ovdje i graditi karijeru teže u Hrvatskoj nego što bi to bilo vani.
– Svuda, a pogotovo u našoj zemlji, umjetnike pokušavaju svrstati u neke kalupe, u kulturi vladaju nepotizam, lobiranje i nekompetentnost. Ako niste u kalupu, ne znaju što bi s vama pa vas zaobilaze u širokom luku. U svijetu ipak prepoznaju da u sadašnjosti stvarate budućnost – govori Lupino. I doista, koliko smisla ima nabijati na nos čovjeku koji je proglašen jednim od deset najznačajnijih ljudi slavnog razdoblja New Yorka 1980-ih to što nema završenu akademiju? Zamislite da su Steveu Jobsu ili Billu Gatesu nabijali na nos to što nikada nisu završili fakultete... Uostalom, za Lupina bi se moglo reći da je kroz život, s obzirom na sve čime se uglavnom jako uspješno bavio, završio i deset akademija.
Djetinjstvo je proveo u Varaždinu, još kao mladić se zarazio sportom, bavio se najprije hrvanjem, pa kajakom na divljim vodama, a u spustu je bio juniorski prvak Jugoslavije. Sa 16 se počeo baviti karateom, a kao 20-godišnjak je 1972. postao svjetski prvak u Nambu Sankukaj stilu na svjetskom prvenstvu u Parizu.
– Neko vrijeme sam u Splitu radio kao redar, a potom sam sreću potražio u Italiji, točnije u Rimu gdje sam posjećivao klubove i radio sve dok nisam postao tjelohranitelj rimskog kralja kave koji je bio i vlasnik prestižnog kluba Scacco Matto. Tu sam zaradio svoje prve ozbiljnije novce i u centru Rima otvorio karate klub koji su posjećivala mnoga svjetski poznata lica – prisjeća se Lupino, koji je potom, u želji da nauči engleski jezik, koji mu je bio potreban za odlazak u New York gdje je planirao upisati studij glume, najprije otišao živjeti u London. Tamo se družio s poznatim rokerima, Sex Pistolsima, Angie Bowie... Ivan Stjepan Lepen promijenio je ime u Stefan Lupino nakon što su mu tako savjetovali u glumačkoj školi Stelle Adler kad je 1980. godine stigao u Ameriku. Mladić koji je u obećanu zemlju stigao s jednim koferom za studij je zarađivao pozirajući kao ekskluzivan model Deborah Turbeville sve dok na jednom snimanju za američki Vogue u Veneciji nije od nje odlučio posuditi kameru kako bi si prikratio vrijeme. Te prve fotografije koje je snimio priskrbile su mu ubrzo nove poslove, ovog puta iza, a ne ispred objektiva. Suvišno je reći kako je nakon toga odustao od razmišljanja o glumačkom pozivu i umjesto toga uskoro je u New Yorku otvorio svoj studio, dobio stalnu rubriku u časopisu Night Life koju je redovno popunjavao atraktivnim i fotografijama poznatih i slavnih koje bi sretao po klubovima, a zahvaljujući tome ubrzo ga je počeo pratiti nadimak kralja noćnog života Velike jabuke.
– Madonnu sam poznavao još dok se biciklom vozila New Yorkom i radila kao konobarica. Odbio sam raditi za Andyja Warhola kojeg sam zvao živi mrtvac i to zato jer mi je Annie Flanders, urednica Detailsa, tada najjačeg časopisa na svijetu, rekla da biram želim li raditi za nju ili njega. Mick Jagger, Christopher Walken i Frank Zappa došli su na promociju moje knjige "The World". Mick se čudio tome da svaku ženu mogu nagovoriti da se ispred mene razodjene za fotografiju, pa me zamolio da s njim napravim đir po klubu kako bi iz prve ruke vidio kako to radim. Zappu sam nagovorio da se fotografira u klubu ispred jednog zida, a kada nas je vidio njegov menadžer, poludio je jer sam ja ovog fotografirao bez dozvole. Želio mi je uzeti film iz aparata, ali Zappa je samo odmahnuo rukom i rekao mu da nas pusti. S Billy Idolom sam kućni prijatelj, radio sam mu pozivnice za više njegovih koncerata. Družio sam se s Joeyjem i Dee Deejem iz Ramonesa, Bryana Ferryja fotografirao sam za nekoliko naslovnica – nabraja naš umjetnik. U biti, slobodno bi se moglo reći kako bi puno lakše bilo nabrojiti one newyorške face iz tog vremena koje nije poznavao.
– Mogao sam danas biti neki bogati fotograf od 120 kilograma, imati milijune, ali ne bih imao ništa u životu. Zapustio sam to, komercijalnu sam fotografiju radio za Vogue, King, Max, Playboy i druge vrhunske prestižne svjetske časopise. To me nije zadovoljavalo jer sam vidio kako se radi i da čovjek uvijek mora biti nekom podložan – govori Lupino koji se, nakon što je u New Yorku vidio i napravio sve što je mogao, vratio u Hrvatsku kada je počeo rat.
Potresen iskustvima Domovinskog rata, postupno napušta fotografiju te se strastveno posvećuje kiparstvu, slikarstvu i humanitarnom radu – u potrazi za novim izrazom kojim bi proniknuo u ljudsku patnju i krhkost ljudskog tijela, motive koji od tada dominiraju njegovim opusom. Njegov ciklus skulptura "Moji anđeli" iz 2003. označio je taj preokret, a one su proizašle iz suosjećanja prema najmlađim stradalnicima. Te je skulpture Lupino posvetio humanitarnom cilju, darovavši većinu prihoda dječjoj bolnici. Ovaj plemeniti čin svjedoči o empatiji koja leži u temelju njegova stvaralaštva – iza dramatične umjetničke geste, Lupino je čovjek velikog srca.
– Trećina svega što napravim, svega što ostane iza mene, ide u humanitarne svrhe. Tako sam odlučio. Jako me žalosti to što svijet sve više ide kvragu, kapitalizam mi strašno smeta. Ne govorim da su komunizam ili socijalizam bolji, daleko od toga, ali kapitalizam je došao svom kraju i treba nam nešto novo, neki novi sustav. Ne može društvo opstati tako da netko godišnje zaradi toliko da si može kupiti 10 kuća, a netko ni toliko da si može platiti stanarinu i režije – govori Lupino koji se danas fotografijom bavi isključivo u humanitarne svrhe. Komercijalni rad, iako bi mogao i dalje zarađivati basnoslovne cifre, ne zanima ga.
- Fotografija mi je dosadila jer je postala prelagana, preprisutna, izgubila je svoju vrijednost. Više nema erotike ispred objektiva, jer ta erotika se očituje u pogledu i pokretu, a danas se to izgubilo i pokušava se nadomjestiti filterima, rasvjetom i cijelom silom tehnike – iskren je Lupino koji kaže da bi mu danas, kada je o fotografiji riječ, najveći izazov bio otići u Gazu i napraviti portrete djece i ljudi koji tamo pate.
– Ali iskreno, preopasno je, a ja imam još previše toga napraviti da bih već sad napustio ovaj svijet.
Je li ga strah smrti?
– Neću reći kako sam totalno ravnodušan, ali nije me ni strah jer vjerujem i nadam se kako postoji nešto drugo, kako smrt nije kraj. Ne razbijam glavu previše s tim, jer ako previše zaglibiš u takva razmišljanja isto možeš lagano prijeći crtu i poludjeti. Da budem iskren, nisu mi jasni ateisti, nije mi jasno kako netko može ne vjerovati u išta – govori bez ustručavanja. Postoji li nešto što ga u životu, s obzirom na sve kroz što je prošao, i dalje fascinira?
– Dobrota i umjetnost. Da imam neki prostor, muzej, u kojem bi sve svoje radove mogao izložiti, to bi mi bilo ostvarenje životnog sna. Ništa ne prodati, samo ih držati otvorenima za sve da ih vide, a da ja do smrti živim među svojim skulpturama i običnim ljudima.
Otvori KEKS Pay
