Sve što je Marija Braut naučila o fotografiji, naučila je praksom i neprekidnim radom, kojem je u potpunosti bila posvećena više od četiri desetljeća. Rođena 1941. u Celju, u Zagrebu, koji će postati njezin grad, završila je slučajno, a u fotografiju ju je uveo Tošo Dabac. Danas, deset godina nakon njezine smrti, izložbom "Lica krajolika", koja se 18. rujna otvara u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu, prisjećamo se njezina života i rada. Jasminka Poklečki Stošić, autorica izložbe i muzejska savjetnica HPM-a, kazala nam je kako je za nju odabrala radove Marije Braut s prizorima prirode, imajući u vidu specifičan kontekst HPM-a u kojem je izložba postavljena. Izbor obuhvaća dvadeset radova koji su odraz sinergije sadržaja muzeja i umjetničinog opusa, a o svemu smo porazgovarali s autoricom izložbe.
Recite nam malo više o izložbi?
Riječ je o prisjećanju na našu veliku fotografkinju. Nipošto nisam htjela da se propusti obilježiti deseta godišnjica smrti Marije Braut. To je prije svega moja profesionalna, kustoska dužnost. Deset godina nakon što nas je napustila, vraćamo se njezinim fotografijama na možda najprirodniji mogući način – u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, gdje se Marijina "fotografska priroda" susreće s prirodom muzeja, u dijalogu koji nadilazi vrijeme i prostor. Izložba nije bila u redovnom programu Muzeja za ovu godinu, tako da sam jako zahvalna ravnateljici Vlahović što ju je uvrstila u program.
Vidjet ćemo i neke fotografije koje nisu nikad izložene?
Tako je, bit će izloženo dvadesetak njezinih fotografija pejzaža, od kojih je polovina prvi put nastala iz dosad nepoznatih negativa. Naime, riječ je o fotografijama iz Zbirke i arhiva Marije Braut koje je gospođa Ranka Saračević Würth, Marijina kći, po smrti svoje majke darovala MSU. Time Marija Braut i danas, desetljeće nakon smrti, otvara neke nove horizonte i nudi nam mogućnost stalnog istraživanja njezine ostavštine.
Svoju cijelu arhivu ostavila je gradskim muzejima... O kolikom je fundusu riječ?
Riječ je o tisućama negativa, kontakt-kopija i otisaka koji se nalaze u nekoliko zagrebačkih muzeja, ponajprije u Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti i Muzeju grada Zagreba, ali i u drugim institucijama Zagreba i Hrvatske. To je nevjerojatna riznica u kojoj se skriva vizualna povijest Zagreba i Hrvatske, ali i intimni pogled Marije Braut na svijet. U tom nasljeđu nalaze se dragulji koji još uvijek čekaju da budu otkriveni i predstavljeni publici.
Zanimljivo je da ste zadnju Marijinu izložbu organizirali upravo vi 2014. godine, neposredno prije njezine smrti, u Umjetničkom paviljonu, na čijem ste čelu bili devet godina. Jeste li je i osobno poznavali?
Da, poznavala sam je gotovo 20 godina. Često smo se susretale. Gotovo svaki dan dolazila je u Klovićeve dvore, gdje sam, prije dolaska na čelo Umjetničkog paviljona, 17 godina bila kustosica. Marija je običavala satima sjediti u kafiću i razgovarati sa svima nama, zaposlenicima. Bila je naša, zabrinuli bismo se kad je ne bismo vidjeli nekoliko dana. Svaki susret s Marijom bio je poseban, zato što je ona bila posebna, drukčija od drugih. Po mnogočemu. I kao osoba i kao fotografkinja. Kada smo joj radili izložbu u Umjetničkom paviljonu 2014., znala je da joj zdravlje popušta, ali kamera joj je i tada bila u ruci. Snimala je do posljednjih dana. Za mene je bilo veliko profesionalno zadovoljstvo, ali prije svega osobni privilegij poznavati je, družiti se s njom. Njezina je važnost za hrvatsku fotografiju nemjerljiva, bila je, i jest, važna autorica. Svojim je opusom oblikovala vizualnu memoriju Zagreba i Hrvatske, a njezina poetičnost čini je istinskim svjedokom jednog vremena.
U Umjetnički paviljon doveli ste velikane poput Caldera, Miróa, Giacomettija... Neki tu praksu ocjenjuju elitističkom. Kako to komentirate?
Da, čula sam te komentare, koji su, dakako, bili posprdni i zlonamjerni. No upravo onako kako sam ja vodila Umjetnički paviljon rade i svjetski muzeji poput Centra Georges Pompidou, Musée d'Orsay ili Tate Moderna. Uvijek sam se povodila svjetskim standardima i referencama, nikada lokalnim, jer smatram da zagrebačka publika zaslužuje susret s vrhunskom umjetnošću ovdje, u svojem gradu, a ne da za to mora odlaziti u Beč, Rim ili bilo koju europsku metropolu. Zagreb mora imati elitnu kulturu jer bez nje ne može biti metropola. Onaj kojemu to nije jasno, ne razumije ni kulturu ni metropolu. Ne može se status glavnoga grada graditi na lokalnim ili prosječnim programima. Nemam ništa protiv alternativnih praksi, ali one nikada ne mogu biti temelj kulturnog identiteta Zagreba. To što su neki bili protiv mojeg pristupa više govori o njima nego o meni. Nažalost, među njima ima i onih koji danas odlučuju o kulturnoj politici grada Zagreba. Razlika između mog poimanja kulture i njih vrlo se jasno vidi u današnjem radu Umjetničkog paviljona.
Kao muzejska savjetnica zaduženi ste za izložbeni program u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, na toj ste poziciji manje od godinu dana. Na koji način planirate spojiti visoku umjetnost kojoj ste vični i tematiku HPM-a, kakve programe planirate?
Iako Hrvatski prirodoslovni muzej ponajprije njeguje prirodoslovne izložbe, planiramo i izložbe moderne i suvremene umjetnosti koje će uspostavljati dijalog s prirodoslovnim temama i zbirkama muzeja. Takav pristup omogućuje nov pogled na prirodu, ekologiju i prostor kroz umjetničku percepciju. Već sljedeće godine publiku očekuju dvije izložbe koje će biti spoj umjetnosti i prirodoslovlja koji otvara nove perspektive i potiče promišljanje. Promjene su dobre jer potiču muzeje da stalno preispituju svoj pristup, otvaraju prostor novim idejama i omogućuju publici da doživi zbirke na neočekivane načine. U našem slučaju spajanje umjetnosti i prirodoslovlja ne samo da obogaćuje interpretaciju predmeta i fenomena nego i inspirira promišljanje o svijetu oko nas iz više perspektiva.
Otvori KEKS Pay
