Zločin u jugoslavenskoj Skupštini, kada je u lipnju 1928. Puniša Račić pucao na Stjepana Radića i poslanike Hrvatske seljačke stranke, izazvao je zgražanje cijeloga civiliziranog svijeta. Kada je Radić podlegao ranama, 8. kolovoza u Zagrebu, bila je to tragedija za hrvatski narod. Nekoliko dana kasnije, Radićev se sprovod pretvorio u masovne demonstracije, koje su bile pokazatelj političkoga, ali i duhovnoga ujedinjenja Hrvata. Stoga pogrebna kola, koja su pred pogledima tisuća ljudi prevezla lijes s Radićevim posmrtnim ostacima do njegova vječnoga počivališta u mirogojskim arkadama, za Hrvatsku imaju iznimno značenje. Gdje su ona danas?
Tamo gdje su ih 1991. hitno evakuirali djelatnici Hrvatskoga povijesnog muzeja - u depou Meštrovićeva paviljona, odnosno Doma hrvatskih likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma. "Okovana" su pločama od iverice, prekrivena najlonima i - daleko od očiju javnosti.
Radićevu pogrebnu kočiju javnost nije vidjela punih deset godina - otkako su je za potrebe izložbe "Stjepan Radić" u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, potpuno restaurirali stručnjaci Hrvatskoga povijesnoga muzeja. A ni tada Radić nije imao sreće, jer je maestralna izložba, otvorena 11. lipnja, već krajem mjeseca morala biti zatvorena, a svi izložci pospremljeni u depoe zbog opasnosti od jugoslavenskih napada. Kočiju, zbog njezine veličine, nisu mogli smjestiti u zgradu Hrvatskoga povijesnoga muzeja - jednokatnu baroknu palaču Vojković-Oršić-Rauch u Matoševoj ulici na Gornjem gradu.
S Kaptola u Ščitarjevo
Povijest te pogrebne kočije jednako je burna kao i sadašnjost. Za potrebe "sjajnih sprovoda" Kaptolskoga pogrebnog društva izradio ju je 1895. stolar Antun Wagnesz. U rukopisu koji nam je ekskluzivno ustupio Hrvatski povijesni muzej, dugogodišnja kustosica Marija Šercer piše da je Wagnesz bio član Velike kaptolske zadruge i vlasnik poduzeća koje je okupljalo majstore raznih struka. Izrada kola, prema nacrtu tvrtke Balazs Jozsefa iz Budimpešte, trajala je više od godinu dana, a kada ih je dovršena 19. srpnja 1895. pregledao naručitelj - pred članovima nadležnoga odbora stajao je vrhunski proizvod najboljih zagrebačkih obrtnika i jedno od najljepših svjedočanstava sprovodnih običaja uobičajenih u građanskome društvu druge polovice 19. i početka 20. stoljeća.
Crna kola od hrastovine, koja su 30-ak godina kasnije dostojanstveno provezla Radićev lijes kroz Zagreb, izrađena su u neorenesansnom stilu. Njihova četiri kanelirana jonska stupa dijele uzdužne, ostakljene površine. Od brojnih ukrasa koji su ih resili - anđeoskih glavica, rogova obilja, rozeta raznih veličina, križeva, vijenaca, urni - danas više nema dva sjedeća anđela koja su pridržavala vazu na krovišnom dijelu kočije, a preostala su i samo tri željezna nosača za fenjere.
Kočiju je 1946. od Kaptolskoga pogrebnog društva za ondašnjih 90.000 dinara otkupio Ladislav Loina, župnik u Odri, a kasnije u Ščitarjevu. Iako je njegova kupnja bila posve pragmatične prirode - godinama su kola služila za sprovode njegovih župljana - L. Loina ih je zapravo spasio, budući da ih je Kaptolsko pogrebno društvo svrstalo među "rashodovane predmete". Povijesni muzej Hrvatske, u dogovoru s ondašnjim Fondom za kulturu Skupštine grada Zagreba, preuzeo je pogrebna kola od župnika Loine upravo za veliku izložbu u povodu 120. obljetnice rođenja Stjepana Radića u Zagrebu 1991. godine. Zauzvrat je Fond trebao popraviti crkvene orgulje u Ščitarjevu.
Kamo s kočijom?
Radićeva je pogrebna kola iz Ščitarjeva u Zagreb dovukao traktor, a i župnik Loina imao ih je priliku vidjeti u njihovu ponom sjaju, nakon što ih je u muzejskoj preparatorskoj radionici tim stručnjaka predvođen kustosom Jankom Jeličićem "ušminkavao" mjesec dana, gotovo do samoga otvorenja izložbe u Umjetničkom paviljonu. Gumeni traktorski kotači tada su zamijenjeni, nasreću sačuvanim, originalnim drvenim kotačima, pa je kočija, poslije gotovo sto godina, ponovno zabljesnula u svoj svojoj ljepoti. Nažalost, ne zadugo. Do kada će se taj biser zagrebačkog obrtništva, vrijedan artefakt pogrebnih običaja prošlih stoljeća i, za Hrvate, neprocjenjiv podsjetnik na jednu od najznačajnijih ličnosti njihove novije povijesti, nalaziti u tami muzejskih spremišta?
Svjesna značenja što ga za kulturnu i povijesnu javnost imaju Radićeva pogrebna kola, ravnateljica Hrvatskoga povijesnoga muzeja Ankica Pandžić pokušala im je naći primjerenu lokaciju. Od završetka rata se, kaže, bezuspješno obraćala brojnim institucijama: od Gradskih groblja na Mirogoju, budući da je kola svojedobno naručilo Kaptolsko pogrebno drušvo, preko Tehničkog muzeja, koji je pretrpan, pa do Gliptoteke, za koju je kočija također preširoka. Sama ravnateljica Pandžić, nažalost, za sada ne može puno učiniti.
Hrvatski povijesni muzej, otkako su od "91. u njemu objedinjeni Povijesni muzej Hrvatske i Muzej revolucije naroda Hrvatske, muku muči s prostorom za smještaj muzejske građe. Zgrada u kojoj je bio Muzej revolucije, poznata kao Meštrovićev paviljon ili džamija, vraćena je Društvu hrvatskih likovnih umjetnika. Nažalost, obveza koju je preuzela Vlada u vezi s osiguranjem odgovarajućeg prostora za smještaj, zaštitu i prezentaciju muzejske građe iz Muzeja revolucije i deset godina nakon donošenja zakona nije ispunjena. Radićeva je kočija tako jedna od 100.000 inventarnih jedinica toga muzeja koje se još uvijek nalaze u HDLU.
Kako nema naznaka da bi se Radićeva kočija u dogledno vrijeme mogla adekvatno izložiti u Zagrebu, kažu da će završiti kao izložak u nekom provincijskom muzeju. Sve je bolje od situacije status quo.
Zrinka Radić
Otvori KEKS Pay
