Naslovnica Kultura Knjige

Nekad postanem Svirac, to izgleda degutantno jer se taj ne boji emocija

Iz tiska je nedavno izašla knjiga “Književna Groupie - kako bit hipster”, a autor otkriva sve o svom slavnijem alter egu
24. travnja 2018. u 10:46 0 komentara 1816 prikaza
Željko Špoljar
Foto: Patrik Macek
Pogledajte galeriju 1/5

Ako ste Facebook-ovisnik, onda ste naletjeli na stranicu Književna groupie, na kojoj mladi književnik i student Filozofskog fakulteta Pavle Svirac objavljuje svoje doživljaje u kojima su akteri poznate osobe. Opisuje susrete s književnicima, političarima, glazbenicima, glumcima, pa i novinarima, a pitkim i duhovitim izričajem brzo je došao do velikog kruga fanova. Sve što Svirac piše je satira, plod mašte jednog književnika i novinara – Željka Špoljara (43) – čiji je Svirac alter ego. Do sada je izdao dvije knjige: „Književna groupie“ i „Strovaljivanje“, a upravo mu je, u izdanju Egmonta, izašla i treća „Kako bit hipster“. A kada razgovarate sa Špoljarom, nema granica. Zato smo dobili i puno Svirčevih odgovora.

Književna Groupie Književna Groupie Kako Čadežu fali nježnosti, a Sandić ide u goste Štuliću

Idemo od kraja. Je li Svirac postao hipster?

Taj naslov stavio sam zato što mi je voditelj Jabuke dao besplatne karte za INMusic. Prvi sam put bio tamo i vidio koliko je to hipsterstvo uzelo maha. Svi su bili sa šeširićima i vjenčićima. Takve cure nikad nisam vidio. Tamo sam upoznao hipstericu Sutjesku. Njezini su roditelji intelektualci, ljevičari. Poslije se ispostavilo da joj djed bio partizan, koji joj je 1945. ušao u stan u centru. S njom sam se zbližio, a jednog sam hipstera molio da me nauči kako se ulazi u taj svijet. Sve je objašnjeno u knjizi. Pustio sam i bradu koja je poslužila i za filmsku karijeru. Uzeli su me da statiram kao četnik u filmu o Gotovini. Nitko nije htio glumiti četnika. Shvatio sam da sam nepatvoreni hipster, na meni je sve staro i poderano, a prve dvije knjige razvozio sam na biciklu.

Pavle Svirac se etablirao kao netko čiji se statusi i kolumne čitaju i dijele. Kako je nastao Književna groupie?

Nastao je na portalu Arteist. Tadašnja vlasnica Maja Hrgović, koja je kao i svi ljudi koji imaju neovisne portale završila u Ministarstvu kulture, imala je ideju da pišemo bez dlake na jeziku o svemu o čemu ljudi pričaju na kavama, kad pisci olajavaju jedni druge i govore o namještenim nagradama. Željeli smo o tome govoriti kroz moje dnevničke zapise. Hrvatska je zadnje tri-četiri godine postala puritanska, više nema žutih medija, o svima se mora pisati lijepo. Kad postaneš indiskretan, to je kod nas šokantno. Evo baš sad čitam Knausgårdovu knjigu „Moja borba“. Nije tu ništa šokantno, opisao je normalni život, a izazvao je reakcije kakve nisu ni Henry Miller ni drugi pisci koji su pisali opscene stvari. Baš nam se društvo promijenilo, a meni je to super zato što možeš vrlo lako izazvati reakciju.

Primjetni su elementi gonzo novinarstva?

Ima ih, a idejni tvorac gonzo novinarstva je Faulkner, jer je rekao da je puno stvarnije kad pokušavaš činjenice nadograditi maštom nego kad pokušavaš uhvatiti stvarnost činjenicama. Znamo i „Zabilješke starog pokvarenjaka“ Bukowskog, u kojima je također puno elemenata gonzo novinarstva. To je uvijek privlačno. Drago mi je da ima i mlađih pisaca koji su počeli pisati na isti način kao i ja, jedna je djevojka iz Čakovca počela obrađivati likove na moj način, ali odmah su je makli.

Zašto ste Svircu kao rodno mjesto dali Đakovo, s obzirom na to da ste iz Zagreba?

Zato što jesam podrijetlom iz Đakova, kao klinac sam tamo bio mjesecima. Svirac se prezivao moj susjed i prijatelj. On nije bio kao ovaj Svirac, bio je pravi frajer. Kad sam imao promociju u Đakovu, pitali su me zašto sam uzeo to prezime, i onda su mi rekli da taj Svirac ima najpoznatiji kafić u gradu. Došao sam s gradonačelnikom Đakova kod njega u kafić. Skoro je doživio infarkt.

No, još uvijek morate objašnjavati da se radi o satiri?

Nekad ima i istinitih elemenata. Recimo da mi sad dok ovdje sjedimo vidimo nekog političara kako prolazi, ja bih napisao kolumnu kako smo ga vidjeli tu i razgovarali s njim. Dakle, on je stvarno viđen u ovom prostoru, no ja ga stavim u novu dimenziju. Ima i potpuno istinitih priča, pa onda to sve drži u neizvjesnosti. I danas me ljudi koji me čitaju četiri godine znaju pitati jesam li stvarno bio u Županji. Evo sad sam napisao za HRT-ovu voditeljicu Dianu Roko da je bila tri dana sa mnom u Italiji, pa je morala ljudima objašnjavati da je to fikcija. Volim staviti prava imena, jer su priče življe i bolje se čitaju. Otkad pišem kolumne za Nacional, svaka je stres jer nikad ne znam tko će se potužiti zašto sam ga spomenuo.

Je li bilo stvarnih prijetnji tužbom?

Rašeta mi je rekao da se premijerov savjetnik Krešimir Macan jako naljutio. On nikad nije čitao Svirca pa su mu neki samo poslali tekst. Vidio sam ga kako razgovara na mobitel u parku u Utrini i složio priču. Kako on nije znao da je to satira, u prvi mah me mislio tužiti. Shvatio je, i čak je kao gost došao na promociju u Jabuku. No, ima i slučajeva kad su ljudi sretni jer sam ih spomenuo, pa mi nose poklone: vina, kobasice, čvarke… Mnogi misle da ja za svako mjesto koje spomenem dobijem i neku proviziju. Bilo bi super da je tako, ali nije.

Jedno je sigurno, tema vam ne nedostaje?

Nikad! Ako baš ne znam o čemu bih pisao, izađem navečer van i odem na mjesta gdje ima poznatih faca. Onda krenemo piti i isprovociram priču. Evo, u Italiji sam htio na Tinderu vidjeti kako Talijanke reagiraju, i tako sam dobio stvarno priču. Otkrio sam da u malim talijanskim mjestima nema žena na Tinderu, samo one starije od 60 godina. Tamo vlada istinski katolicizam.

Komunicirate li s fanovima na Facebooku?

Dosta ih se javlja, najviše žene. Često se s njima i nalazim i onda mi se ispovijedaju: što ih smeta kod muškaraca i zašto ne mogu naći nikog. Kad prestanem pisati, mogao bih raditi kao psihološki savjetnik. Pa i kad sam izdao prije dvije knjige za Arteist upoznao sam gotovo sve svoje čitatelje, jer sam im sam nosio knjige. A prodao sam oko 1000 komada. To je neprocjenjivo iskustvo. Ali eto, sad će prve dvije knjige isto ove jeseni izaći za Egmont.

Sada ste znači i life coach, poput Šimleše?

Pa ne bih se baš uspoređivao s njim, premda sam s velikim žarom pratio polemiku između njega i Lidije Bačić. Baš sam navijao za Lidiju jer razumijem što želi poručiti ženama kroz svoje pjesme. Žene ne shvate odmah taj njen zakučasti feminizam. A što se tiče Šimleše, ne volim muškarce koji nam tumače kako treba voljeti. Ja sam stara škola, poput Hemingwaya i Bukowskog.

Koje su sličnosti između Špoljara i Svirca?

Skoro ih nema. Špoljar je povučen, suzdržan, pokušava pisati prozu koja ne govori ni o čemu. Svirac se ne boji emocija i poniženja, u sve srlja. Razlika između Špoljara i Svirca je kao razlika između Dostojevskog i Flauberta! Dogodi mi se nekad da postanem Svirac, a to onda izgleda degutantno; stariji čovjek pokušava živjeti kao razuzdani 31-godišnjak. To mi je velik problem. Kad sam bio tih godina, trudio sam se pisati ozbiljnu prozu, umjesto da sam tada pisao kao Svirac. Tada bi sve bilo drukčije. No, sad živim od Svirca. Nekad počnem pisati prozu, ali kad moram izmišljati imena sve mi izgleda mlako. A taj hiperrealizam je sad i u svijetu trend. Zato mi je glavni uzor Knausgård, ali i bjeloruska nobelovka Svetlana Aleksijevič.


Kakav je danas položaj pisaca u Hrvatskoj?

Položaj je gori nego ikad, a ja se time bavim. Prvu knjigu objavio sam prije 20 godina. Tada je bila neka atmosfera, mogli ste dobiti reakcije ljudi. A danas, kad se objavi knjiga, ispadne sramota. Kao da svi kažu – evo još jedan. No i u tom mraku ima svijetlih primjera, a to je kod nas Kristijan Novak.

U posljednje dvije godine dva Novakova romana postavljena su u kazalištu. Može li se Svirac igrati u kazalištu?

Prošlo ljeto me je zvao glumac Asim Ugljen i rekao da bi on to postavio u kazalištu u Velikoj Gorici. Asim ima mozak sličan Svircu. Zamislio je da u predstavu dođu neki stvarni likovi, poput Čadeža. Vidjet ćemo što će od toga biti.

Nova knjiga: Guzel Jahine “Zulejha otvara oči” Zima, glad, rad do zadnjih snaga, Sibir... a opet je moguće vidjeti ljepotu Noć knjiga Više od 50 posto Hrvata čita, najviše u Zagrebu i u Primorju Veljko Đorđević UGLEDNI PSIHIJATAR Živimo prebrzo, ne mislimo o potrebama drugih, zapravo gubimo socijalni kapital
Gorenje gastro radionica
Gorenje gastro radionica
U suradnji s Večernjim listom i Gorenjem još je jednom otvorena Kuhaona
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.