Dugo cijela Hrvatska nije imala oči ovako pažljivo uprte u dodjelu nagrada Oscar, na kojima je prvi put od Bulajićeve "Bitke na Neretvi" 1970. godine nominiran i jedan hrvatski film. "Čovjek koji nije mogao šutjeti" u svakom je smislu izniman uspjeh hrvatske kinematografije – od Zlatne palme u Cannesu, preko nagrade Europske filmske akademije i francuskog Cesara, koji je osvojio samo dva dana prije ceremonije dodjele Oscara, scenarist i redatelj Nebojša Slijepčević nanizao je neke od najvećih europskih filmskih nagrada. Mnogi su se nadali da će osvajanje Oscara biti kruna njegova puta, ali mjesta za razočaranje zaista nema.
"Bit će vremena za analize, ali jedna stvar je sigurna – glavni krivci što nismo dobili Oscara su Danijel Pek i Katarinica Prpić koji su, umjesto da ostanu doma kao tri puta do sada, odlučili doći baš na ovu dodjelu", izjavio je nakon dodjele Slijepčević, šaleći se s praznovjerjem koje su mjesecima njegovali njegovi producenti, dok je njegova supruga Vanja Jambrović, i sama uspješna producentica, uoči dodjele podijelila članak iz hrvatskih medija koji osvajanje Oscara povezuje s – raspadom brakova.
Ta vrsta neopterećene zezancije u trenucima u kojima bi loši gubitnici žalovali ili se ljutili ne dolazi samo iz skromnosti nego i iz svijesti da je "Čovjek koji nije mogao šutjeti" dobacio dalje nego što su mnogi mislili da je moguće.
Pogotovo je to važno u kontekstu Oscara, nagrade za koju glasa oko deset tisuća članova Američke filmske akademije. Među njima su brojni vrlo uspješni glumci, producenti, snimatelji... i drugi koji sasvim sigurno ne nalaze vremena da pogledaju sve nominirane filmove, a pogotovo one u "manjim" kategorijama kratkog, animiranog ili stranog filma. Lobiranje zato ima veliku ulogu u finalnim rezultatima, a zemlje komparativno manjih promotivnih budžeta poput Hrvatske u startu imaju manje šanse u natjecanju sa spretnijim i bogatijim produkcijskim kućama ili nacionalnim filmskim tijelima.
Ono što je Slijepčevićevu filmu dalo ozbiljnu šansu i prednost pred drugim kratkim filmovima koji su konkurirali za nominaciju bio je ogroman uspjeh na europskom tlu – pobjednika Cannesa i osvajača nagrade EFA, koja je europski pandan Oscaru, u prednominacijskoj je fazi bilo teže ignorirati.
Svjestan da je ovo povijesna prilika, Hrvatski audiovizualni centar u promociju "Čovjeka koji nije mogao šutjeti" uložio je "čak" 153.000 eura, dok je za našeg dugometražnog kandidata, film "Lijepa večer, lijep dan" Ivone Juka, naknadno izdvojio "samo" 69.550 eura. Stvarao se oko toga i svojevrsni skandal, ali ulog u dodatnu promociju Slijepčevićeva filma u kritičnoj se fazi očito isplatio, jer Hrvatska je prvi put u 55 godina imala film u utrci za Oscara.
U politički nabijenoj situaciji u kojoj se nagađalo da bi kao srednji prst Trumpu nagradu za najbolji kratki film mogao osvojiti "A Lien" o okrutnoj američkoj imigracijskoj politici, nagradu je na na koncu odnio jedini društvenim problemima neopterećen film, danska komična drama "Ja nisam robot".
Međutim, tko je na kraju odnio kipić, za hrvatske je prilike manje važno. Biti među nominiranima doslovno je povijesni uspjeh zbog kojeg se redatelj i scenarist Nebojša Slijepčević, producenti Danijel Pek i Katarina Prpić, glumci Goran Bogdan i Alexis Manenti, te čitav njihov tim, kao i predstavnici HAVC-a koji su ih pratili na dodjeli, iz Hollywooda trebaju vratiti kao pobjednici – i samo takav doček zaslužuju.
Otvori KEKS Pay
