Muzej Mimara slavi svoju veliku 35. obljetnicu: otvoren je 17. srpnja 1987. na Rooseveltovu trgu 5 u Zagrebu. No i ta je veličanstvena zgrada, kao i golem fundus muzeja, zbirka umjetnina koju je kolekcionar Ante Topić Mimara donirao hrvatskom narodu, oštećena u potresima. Kako će izgledati njihova virtualna proslava, kako napreduju radovi, ali i kako je izgledalo i samo svečano otvaranje prije 35 godina, upitali smo ravnateljicu Ladu Ratković Bukovčan, koja je u tome muzeju od samih početaka.
Što možete otkriti o izložbi povodom 35. obljetnice Muzeja Mimara?
Virtualna izložba "Uspomene za budućnost" i katalog, koji je također prezentiran na našoj mrežnoj stranici, posvećeni su dominantno posljednjih pet godina naše djelatnosti. Jer, 30. obljetnicu smo zaista vrlo lijepo proslavili, bila je to velika izložba, i to ne virtualna, uz sjajan katalog koji je bio nagrađen posebnom nagradom Hrvatskoga muzejskog društva... Dakako, i sada se prisjećamo i tih prvih 30 godina, ali akcent je bio upravo na ovih posljednjih pet, tom zaletu i sjajnoj djelatnosti koja je trajala sve do potresa. Htjeli smo pokazati ne samo što se dogodilo s muzejom nego i da naš rad i aktivnost nisu prestali. Nastavili smo obrađivati fundus, izdavati kataloge, rade se virtualne izložbe, nastavili smo suradnju s eminentnim suvremenim umjetnicima, međumuzejsku i međunarodnu muzejsku suradnju, ali, naravno, sada se sve to odvija u virtualnom svijetu. On bez daljnjega ima svoje kvalitete, zato smo pokrenuli i blog, a Instagram, Facebook i naša mrežna stranica, ono što je postojalo i što je na neki način bilo prateće primarnoj djelatnosti, još smo više poboljšali. To je bio naš prozor u svijet i prozor drugima da zavire u život Muzeja Mimara. Na koncu konca, i mladim je generacijama taj virtualni svijet možda i bliži, ali susret sa živim predmetom i živom umjetnošću nešto je nenadoknadivo i nezamjenjivo.
U kojem su stanju izlošci i fundus i u kojoj su fazi radovi na Muzeju? Kada možemo očekivati da će otvoriti vrata?
Što se tiče fundusa, moram reći, koliko se uopće u takvoj situaciji to može reći, da smo imali i sreću jer je oštećeno bilo samo deset predmeta, zahvaljujući umnogome sjajnim vitrinama. Naime, vitrine u kojima su predmeti u stalnom postavu izloženi projektirali su i dizajnirali isti oni arhitekti koji su adaptirali ovu zgradu za potrebe Muzeja Mimara. Uvijek iznova vrijedi reći njihova imena, oni su Matija Salaj, Mihajlo Kranjc i Berislav Šerbetić te Ivo Piteša. Bili su tada, i desetljećima prije, doista vrh arhitekture. Dakako, to svoje znanje i razumijevanje prenijeli su i na kvalitetu izrade vitrina i zaista mogu reći da su od nekih dvjestotinjak vitrina oštećene bile samo tri. Iako, da je i samo jedan predmet oštećen, to je nama grozno! No, te su vitrine donekle spasile naš fundus. Svi oštećeni predmeti već su popravljeni, dio je restaurirao naš viši tehničar restaurator i preparator Goran Petrinjić, a moram i ovom prilikom zahvaliti Muzeju antičkog stakla u Zadru, koji ima doista vrhunskoga kustosa i restauratora stakla koji je restaurirao naše oštećene staklene predmete i već su vraćeni u naš fundus! Trenutačno je sve zapakirano, zaštićeno, i do samog otvaranja bit će pohranjeno i čuvano. Zasad smo prošli sve faze potrebne u dobivanju dozvola, napravljena su brojna istraživanja, elaborati... Ukratko, sve što je potrebno i što zakoni zahtijevaju da bi se moglo pristupiti izradi projekta, a gotov je i projekt. Ono što možda ljudi kada govore, obično preskaču, a treba reći, jest to da se uvijek spominje kako radovi moraju biti završeni do 31. svibnja 2023. godine. Ali tu govorimo o projektu, zadacima koji će biti završeni vezano za konsolidiranost Europske unije. Ta prva faza, to je samo konstrukcijska obnova, no ostaje nam cjelovita obnova, koja se također priprema. I vjerujem, iskreno, da do kraja 2023., najkasnije početka 2024., možemo otvoriti vrata Muzeja, vratiti se onoj pretpotresnoj aktivnosti i djelatnosti te se razveseliti susretu sa svojom publikom, koja nas nije napustila ni tijekom ove dvije i pol godine.
Koji su vam planovi dok se čeka obnova?
Radimo i dalje kao da se ništa nije dogodilo! Kao da je sve u najboljem redu, kao da je muzej otvoren. Prvo su tu bile strašne pripreme, trebalo je umjetnine zaštititi, pa moramo i seliti... To su toliki poslovi, svakodnevni, da je teško to nabrojiti. A kroza sve to izlaze katalozi, otvaraju se izložbe poput ove, i dalje imamo svoje programe. Do kraja godine planiramo i tiskanje kataloga o izvoznom dalekoistočnom porculanu iz Muzeja Mimara, preuzeli smo projekt "Tradicija i suvremenost", izložbe dječjih radova, zatim priprema se i studija garnitura za šah iz fundusa Muzeja Mimara. Za iduću godinu pripremam, ponovno oko godišnjice, i katalog o obnovi Muzeja Mimara, gdje će sve ovo o čemu smo razgovarali biti detaljno prezentirano.
U Muzeju ste od samog početka i tu ste gradili karijeru. Kako je to izgledalo?
Za Muzej Mimara počela sam raditi i prije samog otvaranja, od prvih dana. Ali, znate, Muzej Mimara tada se nije tako zvao, bili smo u Muzejskom prostoru, današnjim Klovićevim dvorima, na Jezuitskom trgu. Tako da smo mi kustosi iz Mimare radili brojne poznate i sjajne izložbe iz povijesti Klovićevih dvora: o drevnoj Kini, Ivanu Meštroviću, riznici Zagrebačke katedrale... A zatim, kad smo se razdvojili i kad je otvorena ova zgrada, prešli smo ovdje, no neko smo vrijeme i dalje nastavili biti muzejsko-galerijski centar s Klovićevim dvorima. Poslije smo se osamostalili, no, dakako, ostali u sjajnim kolegijalnim odnosima. To je bila naša sudbina. Lijepa, dobra i krasna, jer na kraju, zahvaljujući Anti Topiću Mimari, Zagreb je dobio dva prostora koja su se zaista etablirala kao vrhunski muzejski prostori.
Čega se možete prisjetiti o otvaranju Muzeja Mimara, čula sam da se o njemu govorilo kao o zagrebačkom Louvreu?
To je bilo enormno, golemo, veličanstveno! Morate znati da se sve to odvijalo u jeku Univerzijade, tako da je to bio jedan kulminantni trenutak, bila je tu cijela politička vrhuška, oko 3500 ljudi na otvaranju... Ono što je zanimljivo, s obzirom na to da je Ante Topić Mimara, baš ono sudbinski nesklono, umro 30. siječnja 1987. i na kraju duga života nije dočekao otvaranje, vrpcu muzeja prerezala je njegova supruga, prof. dr. Wiltrud Topić, ugledna profesorica povijesti umjetnosti na Salzburškom fakultetu. A samo u prvih mjesec dana 50.000 ljudi posjetilo je muzej! Bilo je to doista nezaboravno. Tijekom godina nastavili smo obrađivati zbirku, analizirati je, pisati studije, raditi izložbe, promocije, kongrese povijesti umjetnosti, a postali smo i mjesto gdje su se ljudi mogli susresti i s vrhunskim koncertima klasične glazbe. Nekoliko se godina i Bijenale održavao kod nas te bi se moglo reći da smo izvrsno spojili i zvukovlje s našim krasnim prostorom i umjetninama.
Moramo se dotaknuti i samog lika i djela Ante Topića Mimare, o kojem su se tijekom godina isprele priče o špijunaži, krijumčarenju, krivotvorinama... Što je tu istina, a što mit?
Ante Topić Mimara nesumnjivo je bio jedan, vjerujte mi, od najinteligentnijih ljudi koje sam i ja, ali i mnogi drugi imali priliku upoznati. Šarmantan, inteligentan, imao je znanje stranih jezika, umjetnost mu je bila utkana u DNK. Razumio se u umjetnost, znao je prepoznati djela... Ono što se vrlo često zna previdjeti jest to da je sjajnu zbirku imao i već prije 2. svjetskog rata. Od svoje je 18. godine živio u umjetnosti i za umjetnost, a kako je bio inteligentan, vješt pregovarač, sasvim je sigurno da je mogao biti uspješniji od nekoga prosječnoga kolekcionara. A, čujte, ima zlonamjernih priča... Možda je i on sam malo pridonio tome jer je volio biti tajanstven, nije puno govorio o sebi, a onda se na to, nažalost, uvijek nastave svakojake priče koje nemaju veze sa stvarnošću. Dok sam bila jako mlada, u samom početku, to me užasno ljutilo, ali sada više ne marim. Svi mi koji smo ga poznavali i s njim surađivali imamo divne uspomene na njega. Što se tiče optužbi za krivotvorine, kao i kod svakoga privatnoga kolekcionara u svijetu, uvijek se pronađe neki predmet koji je greškom bio, primjerice, drukčije datiran. Ali to je sve s vremenom i našim radom ispravljeno, neke su atribucije i datacije promijenjene te su navodi o krivotvorinama i falsifikatima krajnje zlonamjerni. U konačnici, muzej je otvoren već 35 godina, njegova je zbirka dostupna javnosti, a nikada nismo dobili nikakav upit o tome. Ništa osim napisa koji se tu i tamo sporadično pojave pa nestanu.
