Nekad smo išli u inozemstvo na festivale i po nagrade prije naših premijera jer je to politički štitilo film. Dali ste mu neku izolaciju koja je sprečavala direktne elektrošokove. Danas je to manje-više isto, ali ne na nivou političke zaštite, nego na nivou zaštite elementarnog prava filma. Tako da je Grand prix u Montrealu baš dobro došao. Htjeli smo imati dobar odjek s nekog od A festivala prije zagrebačke premijere, nismo se baš nadali glavnoj nagradi, ali to je veliko i lijepo – govori Rajko Grlić uoči hrvatske premijere njegova najnovijeg filma “Ustav Republike Hrvatske”, koji govori o stanarima u jednoj zagrebačkoj zgradi koje okolnosti navedu da izađu iz svojih okvira nacionalne i ideološke netrpeljivosti.
Znamo li kako piše koscenarist filma Ante Tomić, mogli smo očekivati neku karikaturalnu priču koja će ismijavati teške trenutke i podijeljenost društva u kojem živimo, ali ispalo je da je riječ o fino uravnoteženoj komornoj drami s pokojim trenutkom za osmijeh.
Tri godine pokušavali smo snimiti “Čudo u Poskokovoj Dragi”, prema njegovu romanu, svi su za scenarij govorili da je to nešto najkomercijalnije što imamo, ali mi nismo uspjeli skupiti novac za snimanje jer je to bio relativno skup film za naše pojmove. I onda smo se počeli šaliti da ćemo sljedeći scenarij napisati tako da ga možemo snimiti iPhoneom i da više nećemo gubiti vrijeme za prikupljanje novca. Tako je u podsvijest došla komornost te priče, financijska nas je ograničenost stjerala u skučen prostor. Cijela priča počela je tako što Ante i ja između filmova šaljemo jedan drugom ideje e-mailom. Jedne noći nije mogao spavati pa mi je poslao desetak redaka o jednom muškarcu koji se presvlači u ženu i o čistačici koja dolazi k njemu. Vratio sam mu dvadesetak redaka nazad u kojima sam čistačici dodao muža, a muškarcu oca i tako smo počeli graditi skice za likove. Priča se vrlo brzo složila, ali tri smo godine potrošili da bismo ih pretvorili u prava ljudska bića, da ih ne pomiješamo s nekim tezama, s nečim što zvuči vulgarno kao politika.
Kojim su procesom likovi sukobljeni kroz dvije trenutačno jako suprotstavljene strane hrvatskog društva?
Scenarij smo počeli pisati puno prije nego što su Karamarko, Hasanbegović i slični napravili šoubiznis ustaša u Hrvata. I onda se polako slika s malih ekrana počela poistovjećivati sa slikom na velikom ekranu. Meni se to već dogodilo s “Čarugom”. Radili smo fikciju, a kada je došla premijera, vidjeli smo takve ljude za balvanima. Mi smo osjećali da se to valja, Ante i ja imamo neka iskustva s netrpeljivošću, vidjeli smo da se u društvu igra na te strasti, a kada ih se jednom pusti, jako ih se teško zaustavlja. Ovo je priča o tome kako ljudi u potrebi za vlašću olako izgovaraju rečenice i igraju baš na najniže strasti. To izlazi iz njih, a kao neka prašina ostaje u ljudima. I kada su ljudi nezadovoljni, frustrirani, prvo iz njih izlazi ta netrpeljivost.
Posebno je apsurdna situacija u filmu u kojoj jedan ekstremni tinejdžer naziva udbašem i četnikom junaka koji i sam dolazi iz ekstremne hrvatske emigracije. Odakle to u tinejdžerima?
Kada gledate te školske udžbenike, posebno knjige iz povijesti, tu ima strašnih stvari. To da vjeronauk postaje takoreći obvezan predmet, a informatika je nešto što možeš i ne moraš učiti. Uz to sve, web-portali, forumi, komentari čitatelja, Facebook-stranice ulijevaju u djecu malo-pomalo nešto što oni ne razumiju i, kada se u njima javi strast da se protiv nečega bune, onda je to prvo što iz njih izlazi. To je velika nesreća u kojoj nema završene priče.
U ovako komornom filmu sa svega nekoliko junaka velika je odgovornost na glumcima. Kako ste ih izabrali, posebno Nebojšu Glogovca za profesora, hrvatskog ekstremista homoseksualca?
Isprva smo pisali scenarij za Kseniju Marinković i Dejana Aćimovića. Puno je lakše pisati kada znaš za koga pišeš, pogledaš to lice pa kažeš “ona to ne bi tako rekla, nego ovako”. Uvijek sam govorio da je Ksenija Marinković ženski Pavle Vuisić, ima toplinu, snagu postojanja na ekranu. Vrlo je dobar spoj profesionalca i nevinog naturščika. Ona samo mora stati, ne smije toliko glumiti jer tijelo i duša glumca potrošna su roba. Aćimovića je trebalo izvući iz onoga što on obično glumi, neke grubijane, uvijek sam vidio da ima mekanu stranu i on se prepustio tome. Za ulogu profesora nikako nisam mogao naći nikoga. Mučio sam neke glumce na probnim snimanjima, ali nikako nisam mogao donijeti odluku. Onda sam krenuo logikom da biram nekoga tko se naizgled nikako ne uklapa u tu ulogu, a to je bio Glogovac. Jednom sam s njim radio na probi za “Karaulu”, na žalost bilo je prekasno za ulogu, ali osjetio sam njegovu posebnu vrijednost. Oblačili smo ga, šminkali i odmah je bilo jasno da je to on.
Pratite li tko će biti novi ministar kulture, s obzirom na to što se sve događalo hrvatskom filmu i kulturnjacima uopće posljednjih mjeseci?
Smiješan je pokušaj Hasanbegovića da ostane na toj poziciji. To moljakanje po medijima dosta je neukusno. Ali on stvarno nema nikakve kvalifikacije, on ne zna ništa o menadžmentu, o stvaralačkom procesu, zaista je zalutao na tu poziciju kao greška i prirode i društva. Bilo bi sjajno već samo to da dođe normalno ljudsko biće koje nije opsjednuto ideologijom i predrasudama, tko nije fanatik. I da pritom shvaća da mali narodi preživljavaju samo uz pomoć kulture, a ne politike
Tko je Rajko Grlić da o bilo kom ljudskom biću pa tako i o Zlatku Hasanbegoviću govori kao o "grešci prirode i društva" ? Govoriti o drugome kao o "grešci" može jedino osoba s ozbiljnom greškom.