Publika je prihvatila da dokumentarni film može biti jednako zanimljiv, uzbudljiv, emotivan, dramatičan i kontroverzan kao i igrani, možda i više – objašnjava Nenad Puhovski uspjeh ZagrebDoxa koji je ove godine došao do svog desetog izdanja (23. veljače do 1. ožujka). Tko bi u vrijeme pokretanja prvog izdanja rekao da dokumentarci mogu postati roba koja će biti prihvaćena na način “vidjeti i biti viđen”?
Uloga Factuma
– Prihvaćeno je također da svi festivali ne moraju jednako izgledati i da možda nije najuputnije nakon filma o silovanju žena u Indiji ići na “after-party”. Na kraju, s vremenom, prihvaćeni smo i mi iz Factuma koji organiziramo ZagrebDox jer se shvatilo da sve što radimo, radimo u korist hrvatske kulture i vidljivosti naše zemlje u Europi i svijetu.
Za razliku od tematskih festivala dokumentaraca, ZagrebDox oduvijek je njegovao raznovrsnost pa danas ima čak 18 različitih programa.
– Kako u vrijeme kada smo kretali nije postajao festival ovog tipa, smatrali smo da je važno našoj publici dati priliku da vidi sve ono najbolje što čini svjetsku dokumentarnu produkciju, naročito tzv. autorski, kreativni dokumentarac kojeg nikako nije bilo na našim televizijama, a samo je rubno bio prisutan na drugim filmskim festivalima – kaže Puhovski koji smatra da se sa statusom festivala popravio i status hrvatske dokumentarne produkcije:
– Situacija s hrvatskim dokumentarnim filmom znatno se poboljšala u posljednjih desetak godina. Sigurno je da Factum i ZagrebDox tu imaju svoju ulogu, ali prije svega se radi o činjenici da danas postoji sustavno financiranje projekata (a odnedavno i razvoja projekata) preko HAVC-a. Prije petnaestak godina nalazili smo se u situaciji koju se uvjetno može nazvati dokumentarističkim jednoumljem jer je odluke da se filmovi (praktički) ne financiraju preko Ministarstva kulture, kao i kakvi će se filmovi financirati na HTV-u, zapravo donosio jedan čovjek. Danas doista cvjeta stotinu cvjetova, no premalo je sredstava za dokumentarni film. Osobno mislim da je najveća krivnja za to na HTV-u jer se oni drže vlastite produkcije ne shvaćajući da im je uloga (su)financirati svaki dobar dokumentarac. Tvrdim da filmovi poput “Gangster te voli“ ili “Nije ti život pjesma Havaja” nikako nisu smjeli nastati bez suradnje HTV-a niti bi to bilo gdje u Europi bilo moguće!
Kako živimo u RH?
Pobornici angažiranih dokumentaraca u nas često se pitaju zašto, s obzirom na stvarnost u kojoj živimo, nemamo više dokumentaraca o aktualnoj društveno-političkoj zbilji. Puhovski objašnjava:
- Živimo u vrijeme kada mediji snažno promiču opću estradizaciju svih vidova života pa nije čudno da se visini nečijih potpetica daje više prostora nego ljudima koji nemaju od čega živjeti No, kad je dokumentarni film u pitanju, ne želeći više davati “packe“ HTV-u čija je “ne bi se štel mešat” “estetika“ njena dugovječna konstanta, želio bih upozoriti na hrvatske filmove “Još jednom“, “Ovrha“, “4. majmun“, “Naslovnica“, “Okupacija, 27. slika“, “Ante, još će biti rata“ i druge iz programa ovogodišnjeg Doxa koji pokazuju da situacija ipak nije tako crna.
Prije nekoliko godina Puhovski je pokrenuo odsjek dokumentarne režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Na pitanje kako je zadovoljan prvim rezultatima i koje su primarne pouke na tom studiju, odgovara:
– Mi svake godine javnosti podastiremo na uvid filmove koje radimo i mislim da su dosad rezultati bili i više nego dobri. Nema tu nekih posebnih poruka, osim posve individualnog rada i pokušaja učenja iz vlastitih grešaka.
