Ovih je dana iz tiska izišla knjiga drama "Plavi grad - Zagrebačke drame" Borivoja Radakovića. Riječ je o tri drame: "Dobrodošli u plavi pakao", "Miss nebodera za miss svijeta" i naposljetku "Kaj sad?" Radaković je urbani autor, njegovi su junaci s ruba grada i života, njihov je govor plodotvoran, iskričav, prepun psovke. Postidio bi i Kamova. To je prije svega razlogom što se njegovo dramsko stvaralaštvo označava kritičkim realizmom. Radaković je iskoristio priliku, koju su propustili njegovi suvremenici, da progovori o bolnoj stvarnosti generacije koja je u tenisicama otišla na frontu i vratila se promijenjena u svijet u kojem za nju nema mjesta. Drama "Dobrodošli u plavi paka" nastala je na temelju priče iz romana "Sjaj epohe" objavljenog 1990. godine, ali je znatno osvježena, S velikim ju je uspjehom 1994. godine na pozornicu Jazavca (tada preimenovanog u Kerempuh) postavio Petar Veček. Smislio je fantastičnu dosjetku o juhi koja se počinje kuhati na početku predstave, da bi je naposljetku, na kraju, svi pojeli. Tako je stvarno vrijeme poistovjećeno s kazališnim vremenom. U publici su na probama sjedili Bad Blue Boysi koji su asistirali i sugerirali što bi i kako likovi trebali govoriti, čak su tražili da se izbace psovke Boga, pa je to reducirano. Na premijeri je "Pips Chips i Video Clips" u dvorištu Kerempuha svirao Dinamovu himnu, atmosfera je bila kao na stadionu... Predstava je, kao i tekst, nosila veliki politički naboj, doživjela je 89 izvedbi. Jedni su govorili kako je riječ o manipulaciji kazališno neobrazovanom publikom, ta riječ je o četvorici koja psuju pred televizorom, a drugi, poput Dalibora Foretića, tvrdili su da je to najbolji dramski tekst napisan u nas devedesetih. Mi bismo prednost dali, primjerice, "Posljednjoj karici" Lade Kaštelan. No, nemoguće je zanijekati energiju koju je proizvela i ponijela ova predstava.
I ostale dvije drame: "Miss nebodera za miss svijeta" i "Kaj sad" govore o zagrebačkim obiteljima. Radnja se odvija između četiri zida, obitelj suočena s opasnošću izvana (siromaštvo, nemoral, droga...) polagano se rastače, a Radaković uspješno oslikava pojedinačne intimne sudbine suočene s nemogućnošću da upravljaju svojim životima. Zacijelo su drame nastajale u interakciji sa svojim uprizorenjima, pa je Radaković gradio živi jezik svojim likovima provjeravajući ih kroz usta glumaca za koja ih je pisao. To je i najveća vrijednost Radakovićeva dramskog stvaralaštva. Politički je kontekst nestao, emotivni naboj oko imena Dinama također više ne postoji, no govor, realistički portret likova, ono je što ostaje odlikom Radakovićeva dramskog pisma.
Želimir Ciglar
