Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Isijavao je radost i obožavao svoje rođendanske proslave, a danas bi slavio 100.

Povodom 100. rođendana Ivana Kožarića ispred MSU-a privremeno je postavljena njegova veličanstvena skulptura "Uzlet", kao uvod u retrospektivu "Jedna od mogućih 100" koja se u MSU otvara 1. srpnja.
10. lipnja 2021. u 10:09 0 komentara 295 prikaza
Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

“Mislim da se čovjek treba svakodnevno dokazivati, pa čak i svaki sat. Mora stalno ratovati protiv sebe da bi se otvorio spram života. Ne borim se protiv smrti kao biološke činjenice, jer smrt je u nama. Borim se protiv smrti u životu... Treba stalno voditi krvavi, mirnodopski rat protiv učmalosti, inertnosti, statičnosti”, rekao je još 1987. Ivan Kožarić i do zadnjeg dana živio taj postulat. Da nas nije napustio lani u studenome, danas bi slavio stoti rođendan. Obožavao je svoje rođendanske proslave koje su godinama bile mjesta okupljanja umjetnika i prijatelja, slavlja i izložbi. Za svoj 95. rođendan, iako sa štapom, plesao je i nije se smirio sve dok glazba nije stala, pa u tom veselom tonu valja nastaviti i danas. U povodu Kožarićeva rođendana ispred MSU-a privremeno je postavljen njegov veličanstveni “Uzlet”, 12 metara visoka i zacijelo najviša skulptura u Zagrebu, a u 21 sat na platou MSU-a kod tobogana, bardu u čast bit će prikazan dokumentarni film Petra Krelje “Spaljeno sunce“. Uvod je to u Kožarićevu retrospektivu “Jedna od mogućih 100” koja se u MSU-u otvara 1. srpnja, a partnerski je pripremaju MSU, Atelijer Kožarić i Gliptoteka HAZU. Kažu, nije jednostavno jer u kvaru su teretni liftovi MSU-a što je posljedica potresa, ali pripreme napreduju. Na izložbenom popisu je više od 350 izložaka, a težište postava je na onome čime se Kožarić primarno bavio, a to je kiparstvo.

picasso i miro Dvojica velikana karakterno su bili potpuno različiti, ali jedan uz drugog bili su do kraja

– Kožarićev opus je vrlo poseban, netipičan, zbog čega on i jest ono što jest jer nije stvarao samo umjetnička djela, nego je kroz djela i uz djela stvarao i bogatu platformu za protok ideja koje su toliko primjenjive u našim svakodnevnim životima. Da bi sačuvao svježinu izraza on je od početaka zauzeo stav neslaganja, ne samo s konvencijama povijesti umjetnosti, nego i sa samim sobom. Kožarićeve ideje i stavovi nose u sebi profinjenu i poticajnu mudrost i mogu biti nešto čega se uvijek možemo sjetiti i primijeniti u životu. Jedna od njih je i njegov iskaz o potrebi za započinjanjem svaki dan ispočetka – objašnjava Rada Iva Janković, kustosica i voditeljica Atelijera Kožarić.

Termin s kojim je Kožarićev opus precizno opisan je anarhični diskontinuitet, a ponudio ga je kustos Želimir Koščević. Kako je izbjegavao okoštavanje u bilo kojem stilu ili pravcu po kojemu bi postao prepoznatljiv nego je radije istraživao način na koji će najbolje izraziti ono što želi, dopuštao si je da bude anakron i posve suvremen, čak i paralelno, a nekim je svojim idejama i postupcima intuitivno uspijevao predvidjeti nešto što se u umjetnosti tek trebalo dogoditi.

– Upravo zbog tog anarhičnog pristupa, kolega Vladimir Čajkovac i ja odlučili smo ovu retrospektivu koncipirati na dijametralno suprotan, vrlo strog način. Nismo željeli imitirati kaos i diskontinuitet koji postoji u njegovu radnom prostoru – Atelijeru Kožarić koji je upravo zbog te karakteristike postao poznat i kao „laboratorij za oživljavanje“ kako ga je on opisao. Htjeli smo sve složiti u red koliko god je to moguće, budući da Kožarić nije uvijek mario o tome da precizno datira ta svoja djela. Ideja je upravo kroz red pokazati vrijeme u kojem su se događale nagle mijene. Kožarić nikad nije bio umjetnik koji je predstavljao paradigmu za neki pravac ili stil, a s druge strane svojom je intuicijom na autentičan način doticao mnoge stilove – od formalnog redukcionizma 50-ih, minimalizma, analitičke umjetnosti, arte povere… Povjesničarka umjetnosti Ivana Mance ispravno primjećuje da Kožarić zapravo nije bio prihvaćan kao kanonizirani umjetnik, već uvijek kao otkriće i svaka ga je generacija svojatala kao vlastita suvremenika i partnera u borbi za nove vrijednosti. Njegov se jezik neprestano mijenja, ali ruka ostaje prepoznatljiva, čak i onda kada prisvaja predmete iz svakodnevice i boji ih u zlatno – kaže Rada Iva Janković.

1 / 8
Darko Bavoljak

Putovanje kroz njegov 70-godišnji umjetnički put na ovoj izložbi kustosi počinju od prvih crteža s Likovne akademije koje je već tada, dok je Kožarić bio mladić, otkupio dr. Antun Bauer, osnivač Gliptoteke, i koji se danas nalaze u njezinoj zbirci. Izložit će i njegove skulpture iz studentskih dana, “Ženski akt” i portret njegova najboljeg prijatelja slikara Ive Dulčića iz kolekcije Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.

– Taj put ide dalje kroz brojne postaje, gorgonske šezdesete, “zlatne” sedamdesete…, pa sve do posljednjih djela. Pokušat ćemo rekonstruirati i jedan njegov rad koji se dogodio samo jednom, ali to neka ostane tajna – mistično je otkrila Rada Iva Janković.

Ivan Kožarić rođen je u Petrinji 10. lipnja 1921., no rano djetinjstvo proveo je na bogatom imanju u Blinjskom Kutu. Bio je četvrto od petero djece. Otac Josip bio je klasični filolog i kroatist, a majka Štefanija obrazovana kućanica koja je slikala i svirala glasovir. Obitelj se brzo seli u Zagreb gdje će umjetnosti sklon Kožarić diplomirati na Akademiji likovnih umjetnosti 1949. Kada se ranih pedesetih pojavio na umjetničkoj sceni, svjedoče njegovi suvremenici, svojim neopredjeljivanjem za klasične figurativne prosedee, jednako kao i mainstream modernizma, likovni svijet uglavnom je zbunjivao. Stalni otklon od tradicijskih tokova i težnja razvijanju novoga senzibiliteta približavaju ga skupini Gorgona. Redukcijom izražajnih sredstava u ciklusu “Oblici prostora” 60-ih ostvario je pročišćene, apstraktno-simboličke oblike, potom se ponovno približavao suvremenim avangardnim kretanjima (“Prizemljeno sunce”, 1971). Otkrio je princip redizajniranja i recikliranja (ciklus “Spontane skulpture”), ali vratio se problematici svojih ranijih radova, koje postavlja u drukčiji prostorni kontekst (skulptura A. G. Matoša na Strossmayerovu šetalištu, 1978). Redoviti član HAZU bio je od 1997. godine.

Dalibor Martinis Bijedu pandemije ćemo zaboraviti, no za mnoge ljude to je trajno stanje

– Kožarić je emanirao radost. Uspio je kroz život sačuvati divnu skromnost u svojem biću, često je isticao kako je uspjeh ono najgore što se čovjeku može dogoditi. Naglašavao je važnost ideje bez koje nema ničega i ako je nema u djelu, u njemu nema života. Radio je dok su mu ruke dopuštale, a opus dva zadnja desetljeća sublimira sve što se događalo ranije, ali sa zrelošću i svim osvojenim slobodama. Sjetimo se samo performansa “Razbijmo okvire!” iz 2009. u kojem poziva mlade da mu se pridruže na pozornici u razbijanju okvira, činu koji deklarativno govori o onome što mu je kao umjetniku i čovjeku bilo najdragocjenije: slobodi – kaže Rada Iva Janković napominjući kako on jest za života stekao internacionalnu priznatost, ali djelovanje na tom polju još nije gotovo.

– U tom smislu valja istaknuti njegovo sudjelovanje na najvažnijoj manifestaciji u suvremenoj umjetnosti, na Documenti u Kasselu, kada je 2002. sav sadržaj njegova radnog prostora, još jednom nakon Galerije Zvonimir 1993., prenesen u Njemačku. Kožarić je s radošću dočekao i veliku retrospektivu “Sloboda je rijetka ptica” u još jednoj vrlo važnoj instituciji – Haus der Kunst u Münchenu. Međutim, ne treba zaboraviti da je on od svoje mladosti kada su mu se u Parizu širom otvarala mnoga vrata, odbijao svaku ovisnost, pogotovo ovisnost o umjetničkom sustavu koji, između ostalog, podrazumijeva da umjetnika zastupa neka važna galerija. Danas je to, na žalost, postalo gotovo neizostavnim segmentom u vidljivosti umjetnika na međunarodnoj sceni. No, u posljednje vrijeme i taj dio je prisutan, zahvaljujući inicijativi Galerije Gregor Podnar u Berlinu. Iako se njegova djela već nalaze u kolekcijama muzeja poput MoMA-e, Muzeja moderne umjetnosti u Parizu, Muzeja suvremene umjetnosti M HKA u Antwerpenu... želja nam je da se njegov opus još internacionalizira. U suradnji s hrvatskim kustosima i povjesničarima umjetnosti, pripremamo vrlo opsežnu monografiju u kojoj sudjeluju i ugledni stručnjaci iz inozemstva, i nadamo se njezinu objavljivanju do kraja godine. Kožarić sve to zaslužuje, jedinstven je i velik – zaključila je.

Milan, Zvonimir Boban shopping downtown
Otvorio dušu
Zvonimir Boban: Napravio sam najveću glupost u životu. Ne mogu sebi to oprostiti
Hrvatski Telekom
Prijenos signala
HT ima optičku infrastrukturu koja pokriva udaljenost od Zemlje do Mjeseca
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.