Naslovnica Kultura Knjige

Novi roman potaknut je smrću supruga koji je, teško bolestan, lutao Zagrebom

Irena Vrkljan bavi se i literarnom ostavštinom svog pokojnog supruga
21. svibnja 2015. u 21:38 0 komentara 1487 prikaza
04.05.2015., Zagreb - Irena Vrkljan, spisateljica. Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Kultna hrvatska književnica Irena Vrkljan, rođena u Beogradu 1930. godine, prošle se godine iz Berlina preselila u Zagreb. Na povratak ju je potaknula smrt supruga, njemačkog pisca Benna Meyera-Wehlacka, koji je umro u Berlinu u veljači prošle godine. Proteklih se mjeseci Irena intenzivno bavi Bennovom literarnom ostavštinom pa u Njemačkoj izlazi njegov roman „Schlattenshammers". Ovih je dana Naklada Ljevak objavila Ireninu knjigu "Protokol jednog rastanka", koja je predstavljena na prvom Zagreb Book festivalu. Temu knjige nametnuo je život ili, točnije rečeno, smrt.

– To je roman. Nije dnevnik. Benno je rođen 1928. godine. Nisu ga strpali u vojsku, ali je preživio bombardiranja. U Berlin je došao pješice sa sedamnaest godina. Vidio je neku ruševinu i pridružio se ljudima koji su je krčili. A navečer mu je jedan čovjek rekao: "Ti si sad član našeg kazališta." To je bilo kazalište Tribina, u kojem je Benno bio djevojka za sve. O tom kazalištu, čiji je direktor bio Victor de Kowa, Benno je napisao knjigu. A tihe knjige koje nisu senzacionalističke uvijek su teško prolazile.

Vaš je suprug dobro poznavao Güntera Grassa. Zašto ga nije zamolio za pomoć?

Mi smo se posjećivali. Zadnji sam put Grassa vidjela 1971. godine. Tada je još bio sa suprugom iz Švicarske koja mu je pomogla da napiše "Limeni bubanj". Grass je jako cijenio Benna i volio njegove dijaloge. Ali Benno nije htio tražiti njegovu pomoć iako je Grass imao odličnog izdavača. Benno nije bio takav čovjek. Prije trinaest godina izašao mu je roman o mojoj teti iz Beča "Ernestina odlazi". To je portret anonimne starice koja nije bila poznata.

Dakle, nije bila kao Tilla Durieux?

Znala sam i nju. Pedesetih sam godina odlazila u Jurjevsku ulicu u kuću grofice Lubienski. Tilla je imala nedjeljna sastajanja. Svih tih ljudi koje sam znala više nema. Nema Stančića, Viculina, s kojim sam radila filmove za televiziju. Sada Hrvatska televizija želi napraviti rekonstrukciju tih filmova. To su filmovi o Krleži, Stupici, Beli Krleži, Babiću, Skurjeniju, Kaštelanu, Vesni Parun... Danas su sačuvani slika i moji scenariji, ali nema tona jer nismo imali tonsku kameru. Sada imaju samo mene za rekonstrukciju jer su svi drugi iz ekipe mrtvi.

Stari zapisi

Napisali ste dosta knjiga nalazeći stare zapise?

Da, knjige o Marini Cvetajevoj, Virginiji Woolf, Stančiću. Ali to nisu biografije, neko esejističke biografije. Ne bih to zvala biografijom. Da sam napisala sve što sam o tim ljudima znala, to bi bio bestseler.

Ali u knjizi "Svila, škare" napisali ste dosta toga?

Jesam, ali sam svom prvom suprugu Zvonimiru Golobu pokazala što sam napisala prije objave. Tu sam bila malo kritična prema njemu. On je rekao može, a poslije mu je ipak bilo žao. No ostali smo prijatelji.

Kome je Golob napisao pjesmu "Dušo moja"?

Ne znam. Zadnja mu se ljubav zvala Jasmina. Nije bio loš, ali je bio šutljiv. Znam da ga krugovaši baš i nisu voljeli. A ja sam cijenila i Šoljana, Pupačića, Slamniga. To je bilo naše društvo. No nikog od njih više nema. A to je u starosti najstrašnije, da ostaneš nekako sam.

Zašto ste u naslov svoje najnovije knjige stavili riječ protokol?

Htjela sam knjigu tom riječi malo ohladiti. Nisam htjela samo pisati o svojoj intimnoj situaciji i tuzi, nego napraviti i nešto što bi i drugim ljudima koji ostanu sami pokazalo kako se može izdržati u samoći. Da se može pisati ili posjećivati neka mjesta. Htjela sam i objaviti Bennove stvari koje je pisao o Hrvatskoj. Te sam zapise i prevela u knjizi. Vjerujem da će Benno biti živ jedino ako iza njega ostane nešto zapisano. Benno je imao djeda kojeg je jako volio. Kada je završio Drugi svjetski rat, živjeli su u Pomeraniji, u koju su došli Rusi. To je sada Poljska. I Benno je rođen u Stettinu. Ljudi su zbog Rusa morali u zbjeg. Djed je imao više od osamdeset godina i kućanica koja se za njega brinula izgubila ga je u gužvi na kolodvoru. Djed se smrznuo na nekoj klupi i ne zna mu se ni grob. Benno je u spomen na djeda jako volio sjediti na peronu zagrebačkog Zapadnog kolodvora. Kada idem do te klupe, u glavu mi dođe priča o Bennovu djedu.

Ništa nije isto

U knjizi ste opisali i događaj kada se Benno izgubio u Zagrebu?

Tada sam shvatila da više ne možemo dolaziti u Zagreb. Benno je odlutao do Jelenovca. Nakon njegove smrti ne osjećam se kao što sam se nekada osjećala. Stalno smo bili zajedno. Zajedno smo pisali radiodrame, ne prozu. Bili smo 24 sata zajedno. Bio je jako fin čovjek. Nježan. Ostavio je dnevnik od dvije tisuće stranica u kojem ima puno stranica o Zagrebu. To bih voljela objaviti.

Što vam ga je dovelo u život?

Slučaj. Bio je docent dramaturgije na berlinskoj Filmskoj akademiji. To je bila ljubav na prvi pogled.

Relativno ste kasno upisali tu akademiju iako ste imali diplomu i karijeru iza sebe?

Prijatelj Erich Kubi, novinar Der Spiegela i Sterna, rekao mi je da bi bilo dobro da vidim svoj život u Zagrebu izvana jer da u Zagrebu živim kao razmažena princeza. On mi je poslao formulare za akademiju. Primili su me iako sam bila najstarija.

I napustili Zagreb uoči prevratničkih sedamdesetih godina prošlog stoljeća?

Htjela sam vidjeti svoj život iz daljine. I zaljubila sam se. Bennu je onda trebalo pomoći. Imao je blokadu i nije mogao pisati. Imao je strah od bijelog papira. Rekao je da pisati ne može, ali može diktirati. Prvu knjigu "Glazba pločnika" cijelu mi je izdiktirao. Zapisivala sam je na pisaćem stroju. Roman o teatru napisao je sam 1980. godine i tada sam i ja napisala "Svilu, škare" jer sam odjednom imala vremena za pisanje. Prije toga bila sam zaposlena njegovim pisanjem.

Žrtvovali ste se?

Nije mi to bilo teško. Bilo mi je zanimljivo da netko poput njega ne može pisati. On je pisao izvrsne radiodrame. Za jednu je dobio i najvažniju njemačku nagradu za radiodramu. I Grass je govorio da su Bennove radiodrame najbolje. Moji razgovori s njim bili su kreativan proces. Kako smo poznavali mnoge naše gastarbajtere, napisali smo i tri radiodrame o njima. Puno smo im i pomagali. Onda su 1973. godine došli bjegunci iz Čilea pa smo upoznali slikara Claudija. U Berlinu smo imali puno prijatelja stranaca. I Benno se u Njemačkoj osjećao malo strano. A jako se dobro osjećao u Zagrebu.

Osjećate li se sada više strancem u Berlinu ili Zagrebu?

Trenutačno se osjećam svuda kao stranac jer nema Benna. Ali u Zagrebu sam manje stranac. U Berlinu ne bih ostala bez Benna iako tamo imam dobre prijatelje. Tamo za roman dobijete tisuću eura. Radiodrame više ne idu. Bennova mirovina je mala i sa svojom ja ne bih mogla u Berlinu plaćati ni stanarinu.

Svojedobno ste se družili s exatovcima. Jeste li zbog toga imali problema?

U Piceljevu sam atelijeru čitala pjesme s Ivšićem kada su Picelju zabranili izlaganje slike jer im je bila previše konstruktivistička. Nisam nikada bila u Partiji. Štitio me Ante Viculin s televizije koji je bio u partizanima. Na TV-u me štitio i Ivan Šibl. Na jednom sastanku rekao je da me ne gnjave s Partijom jer im ja nikada neću priznati da je moja mama nešto rekla protiv Tita. Rekao je da sam kršćanska cura.

Vi ste s Golobom i prevodili?

Trideset knjiga.

A radili ste i na Štajnerovoj knjizi "7000 dana u Sibiru"?

Ona je bila napisana na njemačkom jeziku. Prijevod smo predali Kalmanu Vajsu. Nikome nismo smjeli reći sadržaj jer je to prvo morao čitati CK. Onda su rekli da knjiga ne može izaći. Objava se čekala deset godina. A kada je knjiga izašla, iz tog smo izdanja ispali kao prevoditelji. A knjigu smo i preradili.

Miljenko Stančić vas je nekoliko puta portretirao?

Moj portret u ulju napravio je za jedan sat. Imao je ruku genijalca. Voljela sam njegove crne slike, njegov nadrealizam. Bio mi je jako zanimljiv, baš kao i Picelj, makar to Stančić i nije smio znati jer nije bio za konstruktiviste. Ali ja sam široka srca. Meni su se sviđali i Stančić i Picelj i Murtić. Kada sam odlazila u Berlin, Stančić mi je rekao da ga sada više nitko neće tjerati da slika prave stvari.

Jeste li nakon Bennove smrti osjetili potrebu za religijskom utjehom?

Uvijek imam osjećaj da nešto postoji osim ovog ovozemaljskog bez obzira na to zovemo li to svemir, Bog, duh, anđeo. Sigurno nisam za prakticiranje vjere. Ali mislim da je ovaj papa odličan. Prvi je koji govori o sirotinji, ali i praktično. Nosi stare cipele, a otišao je i na Lampedusu. Takvi su uzori jako važni. A ja vjerujem da negdje postoji neki anđeo koji na mene gleda, možda. Ali ne mogu reći da osjećam Bennovu prisutnost iako sam mislila da ću je više osjećati, što je jako žalosno. Njegov je grob u Berlinu. Dakle, ne mogu ni na groblje. To su teški momenti u kojima se još nisam snašla. 

>> 'Publici ćemo pružiti energiju glazbenih festivala'

Volio je slikarstvo i imao je puno prijatelja

Otac vam je bio kolekcionar?

Jako je volio slikarstvo i imao puno prijatelja, austrijskih slikara, među kojima je bio i Karl Sirovy. Znali smo da se ubio poslije rata. Imao je ženu Židovku koju je skrivao cijelo vrijeme rata, a kod sebe su imali cijankalij. Negdje 1947. godine došla je Udba jer ga je netko denuncirao, što ga je jako povrijedilo. Ubio se u autu, a vodili su ga samo na razgovor. Drugi dan ubila mu se i žena. O tome smo Benno i ja napisali radiodramu „Sirovyjevi snovi", a sestra Nada napravila je veliku izložbu. Udba je kontrolirala i kada smo Golob i ja posjećivali Marijana Stilinovića nakon što je pao u nemilost.

 Gledate li televiziju?

Ovdje imam mogućnosti gledati njemačku televiziju. Gledam krimiće. Nemam ništa protiv krimića ako su dobri. Imam 3SAT, što je dobar program jer nema reklama. Privatne televizije ne gledam zbog reklama. Gledam i Treći program HRT-a i slušam Treći program Hrvatskog radija. U Njemačkoj vlada kriza romana i beletristike. Naše pisce je teško plasirati u Njemačku. I moje su knjige izašle u Austriji, gdje postoji afinitet za Austro-Ugarsku. Nijemcima smo interesantni samo ako pišemo o ratu ili folkloru. Ni Krleža nije prošao u Njemačkoj. No sada dolaze mladi pisci iz bilingvalne literature.

HGSS
Na visini zadatka
Proveo sam jutro s pripadnicima HGSS-a, evo zašto ih još više cijenim

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.