Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Hrvatsko kazalište pokazalo je kako se može brzo prilagoditi, raditi na sebi, a za druge

Možda je vrijeme da promislimo o restrukturiranju sistema i politici koja ide prema razvijanju slobode i kreativnosti pojedinca, predlaže Anica Tomić.
16. travnja 2021. u 10:03 0 komentara 109 prikaza
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Te veljače 2020. godine činilo mi se kao da samo odzvanja još jedan dan bliži premijeri koja je baš padala na Dan zaljubljenih. U punoj pripremi finala predstave “Hotel Zagorje” koju sam radila u DK Gavella, a u tišini dvorane, ponekad bi se čulo da se negdje daleko pojavio neki kineski virus koji se približava. Iako se govorilo (više šaputalo), nije se smatralo da će nam ta malena čestica na granici živog i neživog svijeta zauvijek promijeniti život. Po svojoj definiciji ona nema vlastite stanice nego ih stvara parazitirajući na domaćinu. I upravo takva nevidljiva i nenametljiva ubrzo je penetrirala i u naše živote, zauzela ih i nastanila, pritom ne razmišljajući o posljedicama koje osjećamo i osjećat ćemo ih dugo. Od tada se neprestano ponavlja kako život nikada više neće biti isti, kako su naši životi zauvijek promijenjeni i kako će nam pandemija oduzeti onaj prizvuk starog sjećanja na normalno uvevši pridjev novog, ali normalnog – kao konstantu našeg vokabulara.

Dušan Bućan "Ako ovo potraje, mnogi bi kulturnjaci mogli završiti okopavajući krumpire"

Kad se pandemija počela širiti, a sile zemlje kroz potres pokazale da su i one vladarice zemlje (a ne mi), sjetila sam se misli Hannah Arendt “... kao da su vrline prošlosti u najgoroj krizi uzele našu sudbinu u svoje ruke.“ U takvom kriznom vremenu sve naše mane i vrline izađu na vidjelo i važno je pokušati razumjeti taj složeni i kompleksni sistem koji nas je stavio pred veliki izazov, u kojem je, čini mi se, najbitnije biti tolerantan, strpljiv i empatičan prema drugome. Nakon više godina kazalište se našlo u posebnoj situaciji. Počelo je zatvaranje svega, i prvi put kazališta su doslovno zatvorila svoja vrata. Scene su ostale prazne, glumci zatvoreni u svojim sobama, a svi ostali zatečeni, prepuni straha gledali su kako nešto nevidljivo, kažu opasno, preuzima naše živote. U povijesti su poznate pandemije koje su stavljale cijele nacije i na nekoliko godina u karantene. Tako je kuga nekoliko puta zatvarala svijet. A često se govori da je svoje najbolje drame Shakespeare napisao upravo u karanteni za vrijeme kuge. Davnih godina kao studentica književnosti zamišljala sam ga kako sjedi u mračnoj sobi, i kako u strahu od najezde bolesti smišlja likove koji će nam ostati zauvijek upisani u krvna zrnca – i sami bolesni, iskrivljenih karaktera i prepuni iskrivljenih misli o pohlepi i uništenju – kao da su i oni postali bolest sama.

U našem su svijetu mrak soba zamijenili svjetleći ekrani laptopa. Izvođači su pokušali ne izgubiti publiku te bar kroz ekran ući i podsjetiti ih na postojanje. Kazališta su davala online izvedbe, glumci su čitali, izvodili, radile su se improvizacije. Strast prema izvedbi nije stala iako je sve upućivalo na to da izvedbi neće biti. Sami iza svojih ekrana, s publikom koju ne vide i ne čuju – prvi put postavilo se pitanje kako da uspostavimo dijalog, koji su to načini da zaista čujemo publiku i ona nas? Izvedba sama kao i kazališna umjetnost u svojem prapočelu zahtijeva dvije osobe koje razmjenjuju ne samo rečenice i egzistencije, nego i dodir. Dodir je ključan za integritet svaka dva pojedinca, a u našem fiktivnom izvedbenom svijetu bez njega nema izvedbe. Svakako bez dodira ne želimo zamišljati kazalište jer ono je, za razliku od virtualnog, nešto što nas zajedno s izvođačima čini svjedocima trenutka koji je dugoročno nezamjenjiv, o dodiru ovisimo i kad se rodimo. Prvi instinkt majke je da dotakne svoje dijete, a djetetu je to prvi dokaz da je iz utrobe izašlo u stvarni zemaljski svijet. Dodir i taktilnost čine nas ljudima, jer dodir je pun empatije i razumijevanja. Sva ta nedodirnost i nemogućnost stavila je Gavellin “Mitspiel” u ozbiljnu krizu, jer bez publike nema suigre. Igrači (izvođači) sjede sami u mraku svojih soba pokušavajući stvoriti virtualni dijalog. Jer kazalište je teško zamjenjivo, ono u sebi sintetizira sve umjetnosti, u njemu smo jednako sami i jednako nismo sami, kazalište je prostor izbora i müllerovskog “kontroliranog ludila” u kojem mi biramo puteve na koje pristajemo. Ono je intimno i društveno istovremeno, ono traži od nas najbolje od sebe i rastvara nas u svoj našoj ranjivosti. Ranjivost je postala izuzetna sfera, mnogi kolege slobodni umjetnici krenuli su u pravu borbu za egzistenciju. Nezaštićeni sistemom ili stalnom plaćom, osuđeni na razumijevanje Države koja će im udijeliti tih nekoliko kuna. Postavilo se pitanje koliko nam kulture treba? Što nam znači kulturni sadržaj? I kako da on ostane naš i živ? Znamo da se kultura često smatra suviškom, nepotrebnim strojem koji je neisplativ, koji ždere novac – za sadržaj koji je kratkoročan. No, ova je situacija pokazala da bez nje ne možemo. Nakon prvotnog šoka i sabiranja misli, ljudi su se sve više počeli okretati sadržajima koji će im odmaknuti misli od stalnih vijesti o broju zaraženih, od zastrašujućih slika respiratora ili ljesova. Željeli su sadržaj koji će ih produhoviti, odagnati im misli, podsjetiti ih na to da ljepota ipak postoji.

Svjetski dan kazališta Biti glumac znači bespoštedno se davati ne očekujući ništa za uzvrat

Velika količina online predstava, koncerata, čitanja, monoloških formi počela je zauzimati njihove ekrane – eros je u odnosu na smrt jači jer “nema veće banalnosti od smrti”, reći će Nietzche – okretom prema strasti i želji da se strah od nepoznatog nadvlada. Političnost, kada govorimo o kazalištu, a često me pitaju “je li vaše kazalište politično?”, prvi se put pokazala i artikulirala upravo sadržajima kojima su se punili ekrani, piscima čija su se djela čitala, pjesnicima čije su se pjesme recitirale. Upravo su ti sadržaji preuzeli duhovne politike naših karantenskih života, bar na trenutak nadjačavši politike straha i panike. Kultura se pokazala kao djelotvorni lijek , melem i iscjelitelj bar na trenutak. I iako se činilo da je prostor slobode oduzet, umjetnici su ga vlastitim angažmanom zapravo ponovno stvarali i širili kroz nove procese rada. Bez obzira na muku koja je zadesila naš sektor, kreativnost koja ga čini time što jest pokazala se u svoj suštini i maštovitosti djelovanja. U tom vremenu pandemije, ali i nakon ponovnog otvaranja kazališta, hrvatski teatar pokazao se djelotvornim. Posebice ako ga uspoređujemo s velikim svjetskim kućama koje su većinom i sad zatvorene. Neki će ironično reći da je ta djelotvornost proistekla iz toga što smo siromašna zemlja koja si ne može priuštiti zatvaranja, pa radije otvara kazalište i za pedeset ljudi kako bi opravdala djelovanje i plaće. No kako god bilo – činjenica jest da je velika hrabrost da se kazališta otvore i uz strogo poštivanje mjera i sa svim propisima, dopusti da se kazališni čin naposljetku dogodi. Pokazalo se da su sve izvedbe (bez obzira na smanjeni broj mjesta), popunjene i potpuno sigurne – želja za drugim i prepuštanju nekom drugom i ljepšem svijetu napokon je pokazala zašto nam kazalište treba.

Upravo dok ovo pišem završavam pandemijsku režiju opere “Orfej i Euridika” u HNK Zagreb, i gledajući tog našeg suvremenog Orfeja u izvedi sjajne Dubravke Šeparović Mušović, prolazi mi misao kako suvremeni čovjek, kao i Orfej, traži smisao u trenutačnom besmislu, a njegovim mislima odzvanja Fassbinderova rečenica da strah grize ljudsku dušu. U našem novom vremenu (i normalnom), strah je postao precijenjen, njime se manipulira, njega se nadograđuje kako bi čovjeka oslabio u vlastitoj vjeri i inspiraciji. I Orfej, iako sam u toj borbi protiv sila koje su jače od njega, i dalje hrabro korača ne bi li hrabrim korakom došao do trenutka kada će ponovno sresti svoju inspiraciju Euridiku.

Promatrajući ovih godinu dana hrvatsko kazalište, ono je pokazalo kako se može brzo prilagoditi, dijalogizirati, tražiti nove načine komunikacije koji nisu nužno vezani uz online platforme, kako može izmaštati budući teatar, osmišljavati nove forme – ukratko, raditi na sebi, i raditi za one koji sudjeluju u procesima, a pritom mislim i na publiku. Publiku kao našeg glavnog suigrača kojoj kazalište itekako nedostaje. Oduvijek smatram da kazalište u sebi nosi supstancu potrebe dijeljenja prostora s drugim. Ono je duboko usađeno u neki arhetip pripadanja drugome i dijaloga s drugim. Ono nosi jednu misao pripadnosti kroz jezik s onim što nama taj jezik znači, ono ustvrđuje naše identitete povezujući ih s našom osnovnom potrebom da se usudimo sanjati s drugima i dijeliti priče. Jer u osnovi svih naših života su priče, često neispričane i protkane subjektima koji čine da neka priča bude upravo to što jest. Našim identifikacijama, a i nekim paralelizmom aristotelijanske katarze koja se obrnuto nadovezuje na brehtijansku distancu i očuđenje, mi gledajući i sudjelujući u suigri ostvarujemo najdublje potencijale sebe, i to na najintimnijoj i nedjeljivoj razini. I zato nam je kazalište potrebno. S druge strane, iskustvenost i pamćenje iskustava je, čini mi se, nešto što nas kao ljude oblikuje i od nas stvara osobe kakve postajemo. U toj gradnji iskustvenosti, ako smo dovoljno otvoreni i prijemčivi, kazalište može odigrati bitnu ulogu. Zato ga je važno prakticirati odmalena kako bi se naše intimne dječje niti uspjele u ranoj fazi povezati s onom magijom koju nam kazalište može dati. Gotovo sva dječja kazališta koja su preko noći izgubila dječju publiku, pronašla su načina da komuniciraju s najmlađima tako da su im poklanjala besplatne online predstave koje su itekako bile gledane.

Marko Marulić Otac hrvatske književnosti pisao je prve svjetske bestellere, a čitali su ga i kraljevi

Iz svega ovoga kad uronimo duboko u problematiku možda možemo reći kako je ova kriza i dobrodošla da napokon počnemo razmišljati o kulturi kao važnoj sastavnici naših života. Kao neki podsjetnik da je vrijeme da se njome krenemo strateški baviti kao ozbiljnim i važnim dijelom službene politike, koja više neće biti na margini nego će postati važan akter u izgradnji identiteta jednog naroda, njegovih navika, ali i neki zalog za budućnost koja će biti okrenuta progresivnim umjetničkim idejama, a ne stranputicama nasilja. U takvoj viziji naše buduće kulturne strategije, kultura postaje bitan subjekt koji se posebnim zakonima, mjerama i financijskim sredstvima – štiti. U toj nekoj idealnoj budućnosti ona se održava i potiče se proizvodnja svih kulturnih dobara, uključujući umjetnička djela te obrazovanje za kulturu i umjetnost. Istovremeno se potiču sva kulturna znanja i usluge od javnog interesa od najmanje dobi. A naši najnezaštićeniji članovi, a to su slobodni umjetnici, postaju progresivni nosioci svih tih projekata brišući međudržavne granice i razlike.

U takvoj novoj kulturnoj politici mi ćemo željeti kulturu jednako snažno kako smo je željeli za vrijeme lockdowna kad nismo mogli konzumirati sve ono što nam ona pruža. Možda je vrijeme da promislimo o restrukturiranju sistema i politici koja ide prema razvijanju slobode i kreacije pojedinaca, pa recimo po uzoru na skandinavske zemlje napravimo kulturnu politiku koja štiti umjetnike i umjetnost kao javno dobro, ne intervenirajući i ne nadzirući sadržaj djela i upravo tako štiteći naš kulturni identitet kao malog naroda koji mislima i kreacijama može postati veliki – jer to je naš pravi kapital za buduće naraštaje i to je naša prava progresivnost. Ili da se sjetimo Brechta koji četrdesetih godina prošlog stoljeća govori “…što je ovoj našoj zemlji potrebno… jest dvadeset godina razaranja ideologije….”, misao je da se pokušamo izboriti za nove prostore slobode. Jer kazališno vrijeme, kao i san, ima svoje specifično vrijeme, a u tom vremenu nastaju snovi kulture i kazališta kao zalog za bolju budućnost. Od toga ne smijemo odustati.

podmukla bolest
HRT-ova voditeljica iznenada završila na hitnoj pa upozorila na veliki problem: 'Ne ignorirajte simptome'
CVH
CVH
Naučite kako samostalno obaviti pregled motocikla i dođite na besplatnu provjeru tehničke ispravnosti
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.