Knjiga hrvatskog komunista, publicista i političara te emigranta Ante
Cilige (1898.-1992.) "U zemlji velike laži", koju je još
1938. godine u Parizu objavio Gallimard, ovih se dana pojavila i u
Hrvatskoj. Objavila ju je mala nakladnička kuća Ceres, a s francuskog
preveo Predrag Raos.
Knjiga je, netom je objavljena u Parizu, uoči Drugog svjetskog rata,
imala velik odjek u svijetu jer je iz prve ruke svjedočila o
Staljinovoj (i Lenjinovoj) Rusiji i sovjetskim logorima o kojima je
puno desetljeća poslije pisao i nobelovac Aleksandar Solženjicin.
Pariško izdanje prevedeno je na mnoge jezike, pa i na
japanski, te je jedna od najprevođenijih hrvatskih knjiga.
U opsežnoj knjizi Ciliga se ne koristi teškim izrazima, ne
dramatizira bez potrebe, već povjesničarskim jezikom, odmjereno, a na
mahove i hladno, opisuje sumornu sovjetsku stvarnost i razotkriva
komunističku praksu koja se prometnula u neuspješni hibrid
feudalizma, kapitalizma, pa i robovlasništva.
Ciliga, čovjek koji je sudjelovao u nekoliko revolucija, ali i pobuna
od Madžarske do Proštinske bune u Istri, u Rusiju je
pristigao 1926. godine kao predstavnik Komunističke partije
Jugoslavije. Kada se u opredijelio za Trockoga, uhićen je u Lenjingradu
i otada traje njegova petogodišnja golgota po sibirskim
logorima.
Knjiga donosi niz zanimljivih brojčanih podataka, plastičnih opisa
običnog života u sovjetskom "carstvu", bavi se seljacima, svećenicima,
radnicima, sindikalcima. Piše Ciliga i o hrani, kulacima,
Staljinovu izbacivanju Kominterne izvan kremaljskih zidina, dokonim
ženama visokih dužnosnika, o samoubojstvu Majakovskog...
"Samoubojstvo Majakovskog natjeralo me da posumnjam u istinitost
službenog objašnjenja samoubojstva Jesenjina, najvećeg
ruskog liričara, kao i o razočaranju Aleksandra Bloka, besmrtnog autora
Dvanaestorice u revoluciju", piše Ciliga i tako otvara niz
beletrističkih, nipošto samo povjesničarskih tema vezanih za
veliku komunističku zemlju.
Kada je riječ o komunizmu u Jugoslaviji, Ciliga piše da je
generalni sekretar KPJ Gorkić-Cizinsky 1937. godine bio pozvan u Moskvu
i strijeljan kao engleski špijun. Na njegovo je mjesto
postavljen Tito. On je pak, piše Ciliga, iskazao sposobnosti
koje su Gorkiću nedostajale borbenost, spremnost za
djelovanje, organizacijske talente ali nije imao Gorkićevu
servilnost prema Kremlju. I baš je to razlog
zašto je Staljin godinama jugoslavenskoj partiji nametao
Gorkića i zbog kojeg je na čelu komunističkih partija držao "osrednje"
ljude poput Thoreza, Thalmanna, Kuusinena...
Iako se Ciliga ne bavi pretjerano Josipom Brozom, ipak donosi opaske o
njegovoj ženi Pelagiji Denisovoj-Bjelousovoj. Tako svjedoči da se
Pelagija pridružila njihovoj opozicijskoj grupi nakon povratka iz
Zagreba u Moskvu. Uhitili su je u zimu 1934. na 1935. U to je doba u
Moskvi bio i Tito pri Kominterni. Ciliga piše da je Titova
žena nestala te da su se vlasti ograničile na službenu verziju da je
umrla u zatvoru. Usto, navodi da je uhićenje Pelagije, dok je
još živjela s Titom, i njega izložilo sumnji, te da ga je to
moglo stajati glave, no da Tito nikad nije pokušao
rehabilitirati svoju ženu niti objasniti okolnosti njene smrti.
Svjedok Ciliga svjedoči da je Moskva od 1924. do 1933. bila protiv
srpske hegemonije u Jugoslaviji. Moskovska politika išla je
tako daleko da je podupirala nacionalizam i raspirivala
šovinizam među Hrvatima i drugim nesrpskim narodima. No,
poslije 1933. i osobito 1938. godine elementi moskovske politike
postali su srpski nacionalizam i šovinizam, pa je i Titova
Jugoslavija obnovila staru tradiciju Pašića i kralja
Aleksandra, tj. provođenje velikosrpske nacionalne politike usmjerene
protiv Hrvata, Bugara, Makedonaca, Albanaca i Mađara u savezu s
Crnogorcima i Slovencima.
Tko je Ante Ciliga?
Ante Ciliga rođen je 20. veljače 1898. u Šegotićima pokraj Vodnjana U Pragu i Zagrebu studirao je povijest i filozofiju te doktorirao u Zagrebu 1924. bio je sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Hrvatsku i Slavoniju U Rusiju je otišao 1926. i predavao na Komunističkom sveučilištu Uhapšen je u Lenjingradu 1929. zbog podrške Trockome te poslan u logore 1936. kao talijanski državljanin napustio je Rusiju i u Parizu objavio svjedočanstvo “U zemlji velike laži” Godine 1941. zatvoren je u Jasenovcu, gdje je završio “Istarske priče” Nakon Drugog svjetskog rata živio je u Rimu, pisao knjige, članke, bio komentator na RAI-u 1978. u Rimu je tiskao autobiografiju “Sam kroz Europu u ratu” na hrvatskom sa zapisom o Jasenovcu U vrijeme višestranačkih izbora 1990. vratio se u Hrvatsku, a umro je u Zagrebu 21. listopada 1992.
