Mnogo prije njenih predstava u Zagreb je stigao dobar glas o mladoj slovenskoj redateljici Nini Rajić Kranjac, koju je lani britanski časopis The Stage uvrstio na listu pet najperspektivnijih europskih redatelja. Godine 2024. na Festivalu svjetskog kazališta gledali smo njenu mnogostruko nagrađivanu predstavu "Solo", koja je oduševila okupljenu publiku, koja se čista srca, veselo šećući s Pink Panterom, prepustila magiji ove redateljice u kazališnom projektu koji je bio vrlo intiman i u kojem je razotkrila svoj život i sve upitne strane kazališta.
A nakon "Sola" režirala je kultno djelo Tonyja Kushnera "Anđeli u Americi" u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani. Bio je to kazališni pothvat epskih razmjera, predstava koja traje šest i pol sati te u kojoj glavnog junaka Priora Waltera glumi Adrian Pezdirc, dok je od hrvatskih glumca nastupio i Jerko Marčić. Zbog svega toga uzbudljiva je bila već i najava da će ova redateljica svoju prvu hrvatsku predstavu režirati u Zagrebačkom kazalištu mladih te da će jedna od glavnih uloga ponovno pripasti Adrianu Pezdircu.
Za svoj hrvatski debi redateljica je odabrala Krležu, dvije njegove rane drame "U logoru" i "Golgotu", te ih spojila u jedinstvenu cjelinu nazvanu "Logor/Golgota", koja podjednako snažno progovara protiv ratova, ali i kapitalizma koji podjednako učinkovito guta i firme (u nas upogonjen i nadasve upitnim privatizacijama) i ljude. Tim nas je spojem upozorila da i danas živimo trenutke koje je Krleža u svojim djelima tako maestralno dijagnosticirao i opisao. I danas su ratovi svuda oko nas i pitanje je za koje novo galicijsko blato spremamo tek unovačene nove ročnike jer jasno je da će opet biti topovsko meso za tuđe interese. Dojam je još ubojitiji jer se na besmisao i krvoločnost rata nadovezuje priča o radničkom pokretu, o sindikalistima (čitaj političarima) koji i danas izdaju suborce i ideale, baš kao što su to činili nakon Oktobarske revolucije, a sve u ime vlastitog probitka ili, kao što bismo mi rekli jezikom 21. stoljeća, za vlastite guzice u lukrativnoj fotelji.
Uz pomoć dramaturga Gorana Injaca, koji je s redateljicom i autor adaptacije teksta, Nina Rajić Kranjac stvorila je još jednu u nizu dojmljivih predstava. Ova doduše ne počinje pred kazalištem i ne šeće publiku prostorima u koje inače ne zalazi, ne traje šest i pol sati, 'samo' petnaestak minuta dulje od četiri sata, ali svakako traži posebnu kazališnu koncentraciju, što je pokazala i publika koja se na premijernoj izvedbi nakon druge pauze nije vratila u dvoranu.
Možemo mi sada kukati nad suženom koncentracijom koju su ljudskom rodu donijeli ekrani u koje svakodnevno bulje, možemo i špekulirati koliko bi se mogla skratiti predstava "Logor/Golgota" da ne izgubi ništa od svoje biti, ali se ne možemo ne diviti odlučnosti redateljice koja od svog prvog profesionalnog dana nudi neko drukčije, posvećenije kazalište. Sama je u najavama predstave rekla kako ovim djelom prije svega želi "uznemiriti mlade ljude", ali stvorila je djelo koje duboko uznemiruje sve misleće ljude, sve one koji ne žele svijetom hodati čvrsto zatvorenih očiju. Uz to je ne samo dokazala aktualnost Krleže već i đavolski način na koji u našoj suvremenosti ubrzano oživljava najtraumatičnija prošlost, za koju se istovremeno čini da nam piše krvavu i apokaliptičnu budućnost.
Finale predstave posebno uznemiruje jer jasno slika kako rat i grabež iz ljudi izbijaju doslovno svaki atom ljudskosti, svodeći ih na bića nagona, prebacujući ih ravno u životinjski svijet. Na tom finalu može se dočarati i kako radi ova redateljica, koja kroz cijelu predstavu provlači trenutke u kojima glumci glume konje, tj. konjanike. Te tanke crvene linije značenja, koja će 'eksplodirati' u trenutku kada mogu postići najjaču poantu, a koje predstavu snažno vežu uz Krležu, prisutne su i u scenografiji Urše Vidić (na samom početku publiku stresu cigle koje se ruše s plafona kazališta, da bi se pred kraj galicijsko blato pretvorilo u 'tapiseriju' koja prijeti svemu živom na sceni) i u kostimima Marine Sremac, a naglašavaju ih i glazba Branka Rožmana, kao i rasvjeta Antona Modrušana.
Kako u ZKM-u još nije radio redatelj koji nije svim mogućim komplimentima zasuo glumce ovoga kazališta, zanimljiv je komentar koji je u knjižici predstave zapisao dramaturg Goran Injac: "Na sceni ZKM-a zapravo nastaje kazališni stroj. Čine ga glumački ansambl predstave i Krležin tekst..." Pogodio je točnu u sridu jer ovdje svi doista tvore jedinstvenu glumačku matricu koja ne bi postojala da se iz nje izvuče i jedan njen sudionik. Oni su: Luka Knez, Rakan Rushaidat, Dado Ćosić, Adrian Pezdirc, Pjer Meničanin, Toma Medvešek (sve sigurniji i ravnopravniji sudionik tog ZKM-ovskog stroja), Ivan Pašalić, Katarina Bistrović Darvaš, Mia Melcher (odlična i kao starica koju treba objesiti i kao Ksaverova žena), Dora Polić Vitez, Ugo Korani (posebno kao glavni negativac "Golgote"), Anđela Ramljak i Petra Svrtan (snažno prisutna kao svojevrsni vodič kroz tkivo predstave).
Otvori KEKS Pay
