Godine 2020. objavljena je priča književnog genija i nobelovca Ernesta Hemingwaya “Potraga kao sreća”. Ne, godina nije pogreška, već se radi o priči koju je slučajno pronašao njegov unuk Sean Hemingway kada je pregledavao Zbirku Ernesta Hemingwaya u Knjižnici i muzeju Johna F. Kennedyja u Bostonu. Priča je iz 1933. godine, temom se nadovezuje na najslavniji Hemingwayev naslov “Starac i more” i opisuje lov na divovsku sabljarku. Napisana je u autobiografskom stilu, a postoje i teorije da je priča nastala kao proba ili prva verzija romana “Starac i more”, ali one se ne mogu ni potvrditi ni zanijekati.
A sada zamislite da na nekom pariškom tavanu cijelo jedno stoljeće “čuči” torba u kojoj su rani radovi ovog velikog književnika, njegove priče koje je u vlaku izgubila (ili joj je torba ukradena) Hemingwayeva prva supruga. Kakva bi to tek senzacija bila! Ta ideja o zakopanom literarnom blagu je, naravno, fikcija, baš kao što je fikcija i taj gubitak torbe, zapravo je to nesretno putovanje vlakom jedna od epizoda iz romana “Pariška žena” Paule McLain (u nas je taj roman izašao u izdanju Lumena), u kojem ona romansira prvi brak velikog pisca, ljubav, ali i razlaz s njegovom prvom suprugom Hadley Richardson, tijekom burnih pariških godina (1921. i 1922.) kada Hemingway zapravo počinje pisati. No ima u toj mašti i ponešto sudbinske pravde, jer povijest danas zna da je veliki pisac bio i još veći ljubitelj žena, ali onaj koji je upravo kroz ljubavi i muško-ženske odnose dokazao staru istinu koja kaže da veliki umjetnici često nisu i veliki ljudi.
Hemingway je volio žene i one su bile dio imidža prave muškarčine prve polovine 20. stoljeća, onog koji nije bježao od tučnjava u barovima, pristajanja uz revolucionare, odlaska u rat i strastvenih lovačkih ekspedicija. Treba priznati da su i žene voljele njega, zanesene testosteronom i dojmom, koje je na prvu obarao šarmom, a na drugu zlostavljanjem. Hemingway se ženio četiri puta, dosljedno je unesrećio sve svoje žene (možda najviše Marthu Gellgorn, slavnu ratnu dopisnicu) i uz te je burne brakove cijelo vrijeme nizao i bezbrojne paralelne ljubavne afere, među kojima su i veze sa slavnim ljepoticama poput Ave Gardner, Ingrid Bergman ili Marlene Dietrich. Iz današnje perspektive zapravo se postavlja pitanje kada je uopće stigao pisati. A taj je čovjek, rođen 21. srpnja 1899., pisao ne samo mnogo nego i odlično te je iza sebe (ubio se 2. srpnja 1961.) ostavio djela koja su obilježila svjetsku književnost 20. stoljeća, a njegovi se utjecaji jasno “čitaju” u suvremenoj književnosti, počevši od Natječaja za kratku priču Večernjeg lista, za koji je upravo on bio jedna od glavnih inspiracija.
Rođen u kući djeda Ernesta Halla, po kojem je i dobio ime, Hemingway je rastao u okruženju više srednje klase, a svoj je rodni grad Oak Park kasnije sam opisao kao “grad širokih travnjaka i uskih pogleda na svijet”, jer taj je grad, nedaleko od Chicaga, činio sve da se izolira od tada liberalnog Chicaga. Stoga je Hemingway odgojen na tipičan konzervativan način Srednjeg Zapada uz strog religijski odgoj i naporan rad, a to je značilo da su dani odmora posvećeni ribolovu na jezeru Michigan i lovu u okolnim šumama. Kako su ga naučili otac i djed, Hemingway je živio do samog kraja, kada si je, mučen depresijama i paranojama, pušku uperio u vlastitu glavu. Roditelje je prvi put razočarao kada je umjesto na fakultet otišao u reportere, zaposlivši se u listu Kansas City Star. No čim je napunio 18 godina, 1917., pokušao je stupiti u vojsku i otići u Europu, u rat. Odbili su ga zbog problema s vidom i tako je u prosincu 1917. postao vozač ambulantnog vozila na ratištu. Ranjen je 8. srpnja 1918. Austrijska granata pala je nedaleko od njega dok je talijanskim vojnicima dijelio čokolade i cigarete. Eksplozija je onesvijestila Hemingwaya, ubila jednog talijanskog vojnika, a drugom je raznijela noge. Tu počinje legenda o njegovu junaštvu, jer u pismu koje je njegovoj obitelji uputio jedan očevidac, vozač drugog ambulantnog vozila, piše kako je Hemingway unatoč 200 šrapnela koji su mu se zabili u noge našao snage da ranjenog vojnika ponese na leđima do mjesta na kojem mu je mogla biti pružena pomoć, a prije nego što je stigao do cilja u noge ga je pogodilo nekoliko mitraljeskih metaka.
Nakon povrataka kući i oporavka roditelji nastavljaju inzistirati na daljnjem školovanju, ali Hemingwaya je osvojila sloboda. Vraća se novinarstvu i već je 1921., već kao oženjen čovjek, postao dopisnik iz Pariza. Paralelno s karijerom novinarskog reportera, prvo književno djelo izlazi mu već 1923. To je zbirka kratkih priča “Three Stories and Ten Poems”, tj. “Tri priče i deset pjesama”, zatim i roman “Proljetne bujice”, u kojem opisuje svoje dječaštvo u šumama Michigana. Prvo veće djelo mu je “In Our Time”, a međunarodnu slavu i reputaciju donosi mu roman “A sunce izlazi” iz 1926., u kojem opisuje grupu američkih i britanskih boema i bogataša koji žive u Francuskoj i Španjolskoj, pripadnika tzv. izgubljene generacije u periodu nakon Prvog svjetskog rata, kojoj je i sam pripadao. Drugi veliki Hemingwayev roman je “Zbogom oružje” iz 1929. godine, priča o ljubavi američkog vojnika, vozača ambulantnog vozila, i britanske medicinske sestre. Nakon ovoga romana uslijedila su još dva realistična djela: “Smrt popodne” (1932.) i “Zelena brda Afrike” (1935.), a slijede romani “Imati i nemati” (1937.) te “Kome zvono zvoni” (1940.) s pričom iz Španjolskog građanskog rata, koji je bio jasno upozorenje o slobodama kojima prijeti fašizam i roman koji je nagovijestio sva zla Drugog svjetskog rata. Svoje najslavnije djelo “Starac i more” objavio je 1952., a taj je neveliki roman 1953. nagrađen Pulitzerovom nagradom, da bi svom autoru 1954. donio i Nobelovu nagradu.
Hemingwayeva djela, ali i buran život u kojem kao da se sastaju životi svih njegovih junaka imali su utjecaj na američke pisce njegova vremena. Svojim je životnim avanturama i načinom na koji je gledao smrti u oči postao idol onih koji su više od ganjanja američkog sna snivali o nekom drukčijem, moralnijem i poštenijem svijetu. Danas ga povijest književnosti pamti kao autora čija su djela klasici američke literature, književnika bez kojeg književnost 20. stoljeća, a posljedično tome i ova naša 21. stoljeća ne bi bila onako “sočna” kakvom je poznajemo. I volimo. Stoga se nameće pitanje hoće li je baš takvu generacije koje tek dolaze, zagledane u korektnosti svake vrste, prezirati.
Otvori KEKS Pay
