Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Glazba

Coco Mosquito ima prvi solo album sasvim drugačije glazbe za istinske poklonike

Naš glazbeni kritičar Hrvoje Horvatpiše o trendovima na hrvatskoj estradnoj sceni.
22. ožujka 2021. u 12:47 0 komentara 285 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Ima nečega u tome kad velemajstori pop-pjesme poput Cokija iz Jinxa odluče zamijeniti žanr i napraviti nešto radikalno drukčije. Gordan Muratović, aka Coco Mosquito, jedan je od najsofisticiranijih domaćih autora, producenata i vođa bendova, perfekcionist koji poznaje povijest pop-glazbe, s visokim estetskim domašajima unutar žanra pop-glazbe i jedan od rijetkih kojemu komercijalni uspjeh Jinxa nikada nije smanjio prag kvalitete koji skupa s bendom nudi već 25 godina.

močvara nije "močvara" U godini korone zagrebački klub održao gotovo 200 kulturnih programa

No prvi solo album Coca Mosquita “l’atfer life” (PDV Records) nudi nešto sasvim različito, zanimljivo i neočekivano. Od omotnice – čiju je fotografiju pataka sam snimio - do egzekucije i prezentacije albuma jasno je da je Coco Mosquito u prvi plan stavio glazbu, nastojeći izbjeći sve predvidljive manire showbizz promocije.

Drugim riječima, ovo je “čista glazba” za istinske poklonike pa će pronaći put do njih i mimo uobičajene PR strategije koja se postavlja pred uspješne formacije poput Jinxa.

Ako ste 2010. godine bili na koncertu postave Saxophone Summit (Joe Lovano, Dave Liebman i Ravi Coltrane), na 6. Zagreb Jazz Festivalu, ne treba puno objašnjenja koliko je taj puhački udar bio atraktivan. Sad i na domaćem tržištu možete provjeriti kako zvuči saksofonski kvartet, na prvom solo albumu Gordana Muratovića. Prvi pa instrumentalan, mogli bismo reći za “l’after life”, koji na CD-u, ili vinilu (s download kodom za preuzimanje digitalne verzije) stiže kao samostalni album jednog od najsposobnijih domaćih autora, producenta, aranžera i tko zna još sve čega. Za Cokija se doista može reći da je sam svoj majstor, ali jedan od onih koji voli druženja i suradnje.

 | Autor :

Pa je i ovom prilikom na omotnici albuma sebe potpisao kao posljednjeg u nizu, davši prvo prostor suradnicima. Ovaj put pretežito se radi o džezistima, a među njima je kvartet saksofonista (Marko Bočić – tenor, Miha Gyorek – alt i bariton, Marko Gudelj – bariton, Joshua Kovačević – alt), Hrvoje Galler na klavijaturama i sintesajzerima, Hrvoje Rupčić na udaraljkama, Nikola Jerković na bas-gitari, dok su na bubnjevima Berko Muratović i Alen Tibljaš. Coco Mosquito kao autor i producent bio je zadužen za programiranje, ritam-mašine, sintesajzere, bas-gitaru i ukulele, a album je kao ton-majstor snimao Berko Muratović u njihovu Funhouse studiju. Coco Mosquito potpisuje i glazbu u TV seriji “Dnevnik velikog Perice”, koja se upravo emitira na HTV-u, ali album “l’after life” snimljen je prije toga, čak i prije pandemije, još krajem 2019. Stoga otpada pomisao da se Muratović našao u izolaciji i napravio prvi solo album nemajući drugog posla. Očito ga ima i više nego dovoljno, kao što je očito i da je ovaj album napravio zato što je htio. Na pitanje zašto bi se jedan od najuspješnijih domaćih autora i vođa bendova odlučio na instrumentalni album, odgovor će vam dati “l’after life”. Repetitivna, hipnotička i strastvena mješavina saksofonskog jazz-kvarteta i synth-wavea, kako najavljuje press-obavijest, zapravo bi se mogla skratiti u synth-jazz, samo kad u osam tema albuma ne bi bilo previše života i glazbe uživo da bi se opisala kao “synth”. Valovi udara puhača i jaka ritam-sekcija, s cirkularnim, kružnim rifovima i ritmovima, uvode vas u hipnotički ciklus od osam tema – označenih brojevima od 1 do 8, ali poredanih mimo reda – u nešto što bi po svojem ambijentu moglo funkcionirati i kao filmska glazba. Puni zvuk na odlično otisnutom bešumnom vinilu zasluga je i miksa koji je Nick Powell napravio u Londonu, kao i doista sjajnog, “humanog” masteringa Elliota Jamesa u studijima u Laurel Canyonu pored Los Angelesa.

Mada nema izravne veze, već i ta lokacija Laurel Canyona dodaje dobru vibru, znamo li da se radi o legendarnom mjestu, umjetničkoj enklavi na brdima pored Hollywooda, gdje su radili i živjeli The Doors, Neil Young, Joni Mitchell, Tom Waits i mnogi drugi.

Coco Mosquito sposoban je stilist, što čujete i u načinu na koji je svirački i autorski zahvatio vrijeme šezdesetih u kojem se odvija radnja serije “Dnevnik velikog Perice”. Ista stilistička sposobnost ulaska u duh vremena ili glazbe čuje se i na albumu “l’after life”, očito proizvodu strasti i druženja s domaćim jazzistima, iako je završni rezultat zapravo fuzija nekoliko smjerova, funka, jazza, natruha bluesa i obilne količine puhača. I na kraju, otvara li se u ikojoj pjesmi prostor za Yayine vokale?

Odgovor je ne, jer ovo je sasvim drukčija priča, mada se u nekim dionicima dogodi poneki rif u kojem se vidi da je Coco Mosquito, čak i kad radi u području sasvim drukčije glazbe, majstor koji bi poneku dionicu komotno mogao preurediti i raspisati u pop-pjesmu. No to u ovom slučaju nije potrebno, jer mu je solo album namjeran bijeg od uobičajenog posla, jednako zanimljiv za pažljivo kućno slušanje, ali i za clubbing provode i ples kad se korona napokon makne od nas.

odlazak dirigenta Bio je jedan od najvećih, a zbog seks skandala umro je osramoćen

Albumi

 | Autor : Sony Legacy/Menart Foto: Sony Legacy/Menart Pjesmaricom Franka Sinatre odavno su se bavili mnogi. No samo zadnjih nekoliko godina isti zadatak pred sebe su postavila i dva autorska velikana koja nisu samo interpreti. Bob Dylan i Willie Nelson na svojim su albumima nedavno prošli kroz Sinatrino nasljeđe, i to po nekoliko puta, Dylan na “Shadows in the Night” 2015., a Nelson novim albumom “That’s Life”. Dapače, Nelson je 2018. objavio i album “My Way” – za koji je osvojio nagradu Grammy za najbolji tradicionalni pop solo album – sa sličnom misijom, ali jedna mu ploča očito nije bila dovoljna da zadovolji sve što je o Sinatri imao reći. Doduše, u frenetičnom ritmu u kojem godišnje objavljuje po jedan album, logično je da se dogode i obrade, mada se u slučaju majstora kakav je Willie Nelson više radi o posvajanju materijala koji je proslavio Sinatra nego običnim obradama. Dapače, ono što je Dylan rekao o svom “Sinatrinu” albumu može se upotrijebiti i u slučaju Willieja Nelsona; “I don’t see myself as covering these songs in any way. What me and my band are doing is uncovering them. Lifting them out of the grave and bringing them into the light of day”. Na isti način i Nelson otkriva drukčija sazvučja poznatih pjesama u suradnji s provjerenim pratećim glazbenicima i puhačkom sekcijom, s gošćom Dianom Krall u “I Won’t Dance”, mijenjajući aranžmanima i glasom izvorne verzije evergreena poput “I’ve Got You Under My Skin”, ali i sudbinskih, manje poznatih pjesama poput “Nice Work If You Can Get It”, “Cottage For Sale”, “That’s Life”, “In The Wee Small Hours Of The Morning”, “Learnin’ The Blues”, “Lonesome Road” i drugih.

Produkciju potpisuju stalni Nelsonovi suradnici Buddy Cannon i Matt Rollings, a album je snimljen u studijima Capitol u Hollywoodu, gdje je od ožujka 1956. do studenoga 1961. snimao i Sinatra. S 88 godina objaviti 71. po redu album u karijeri ne može puno izvođača. Radi se o jednom od onih svojeglavih autora koji je tijekom dekada ostao nezavisan, jedan je od prvoboraca i kreatora sintagme “odmetnički country”, pa i danas s guštom gura po svome. Bez obzira na to koliko koronavirus ostao uporan, Nelsonu, koji je još uporniji, opet nije mogao ništa.

Najave

 | Autor :

Nina Ćorić (Niña Flamenca) prva je i, za sada, jedina pjevačica flamenca u Hrvatskoj koju je priznala struka. Iako samouka, 2010. bilježi prve uspjehe nastupajući u kultnom jazz klubu Boška Petrovića s flamenco-gitaristima Goranom Žegarcem i Darkom Nikčevićem. Dvije godine kasnije, 2012., osniva Flamenco Festival Zagreb, koji uspješno djeluje do danas promovirajući ovu španjolsku umjetnost. Projektom “Yo soy flamenca” (2013.) uvodi klavir u svoj flamenco-izričaj u suradnji s Joeom Kaplowitzom, surađuje s renomiranim flamenco-umjetnicima iz Španjolske i aktivno nastupa u regiji. S Filipom Šovagovićem surađuje na djelu „Lorca“ (2015.), a sa sarajevskim flamenco-gitaristom Mirzom Redžepagićem realizira projekt “Tareb y Duende” (2017.) u suradnji s Turskim kulturnim centrom Yunus Emre.

“Pjesmom ‘Sevillanas del siglo XVIII’ predstavljam ideju koju nosim u sebi zadnjih 10 godina, a to je da spojim flamenco i tamburu. Projekt “Flamenco, Lorca & tambura” počiva na starim španjolskim pjesmama koje je na klaviru odsvirao i snimio Federico Garcia Lorca 1931. s pjevačicom i plesačicom La Argentinitom. Pjesme su tijekom godina postale rado izvođene među flamenco-umjetnicima, a kako ove pjesme, u osnovi, nisu tradicionalni flamenco, vidjela sam prostor da tambura kao instrument zamijeni klavir, mandolinu ili gitaru”, objašnjava autorica projekta.

Iz njezine ideje nastao je prvi flamenco-zapis u domaćoj i svjetskoj diskografiji, koji uspješno spaja flamenco s tamburom. Aranžmani za tamburu djelo su Krunoslava Seletkovića, a tambure su odsvirala dvojica nagrađivanih glazbenika Rockoko Orchestra – Krunoslav Dražić i Damir Butković. Tonski snimatelj i glazbeni producent prvog singla je Tihomir Ivanetić, a mastering potpisuje Goran Martinac. Koncertna promocija jedinstvenog projekta trebala je biti na 8. Flamenco Festivalu Zagreb krajem prošle godine, u povodu obilježavanja Svjetskog dana flamenca i 10 godina od UNESCO-ova priznanja flamenca nematerijalnom baštinom. Nažalost, epidemiološka situacija onemogućila je izvedbu s orkestrom pa s nestrpljenjem očekujemo povoljniju situaciju kako bismo ovaj multikulturni projekt doživjeli u punom sjaju, uživo na pozornici.

poginulo 298 ljudi
Snimke dokazuju da su MH17 srušili separatisti u Ukrajini: ‘Kamo da odvezemo tu krasoticu?’
d
PROLJETNI NATJEČAJ
Najnoviji trend – Pastelno proljeće
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.