Tko više od 55 godina ide u kazalište i pamti predstave, najviše je gledao Shakespearea (“Hamlet”, “Othello” i “Romeo i Julia”) i
Molièrea (“Škrtac” i “Tartuffe”), ali kad je riječ o pojedinačnim djelima, sigurno je najviše puta gledao Čehovljeve “Tri sestre”. Ni sama ne pamtim koliko sam verzija te drame vidjela, ali dobro pamtim neke od njih, primjerice posljednju iz Gavelle s Jelenom Miholjević u ulozi Olge. I zato mogu s punom sigurnošću (i čistog srca) reći da su “Tri sestre, ja” koje je u HNK Ivana pl. Zajca Rijeka režirao Boris Liješević, najbolje “Tri sestre” koje sam ikada vidjela, uključujući i nekoliko europskih i regionalnih verzija koje su gostovale u Zagrebu.
Time su mnoge stvari konačno došle na svoje. Ovaj crnogorski redatelj osvojio je Zagreb još 2011. kada je u ZKM-u gostovala njegova nezaboravna “Elijahova stolica”, koju je u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu režirao prema istoimenom romanu Igora Štiksa, da bi zatim uslijedile i njegove režije u našim kazalištima; “Mirni dani u Mixing Partu” u ZKM-u, “Bella figura” na komornoj sceni HNK Zagreb, sve do “Blue Moona” po Karakaševu romanu u Kerempuhu. I činilo se da, uz sav uloženi trud, Liješević nije na istoj valnoj duljini s našim ansamblima, tim više jer smo istodobno gledali njegove gostujuće predstave: sjajne “Pijane” Ateljea 212 na Danima satire ili “(Pra)Faust” Beogradskog dramskog pozorišta s kojim je 2024. na Gavellinim večerima osvojio nagradu za najbolju režiju. Ove se jeseni u Rijeci Liješević opet uhvatio ukoštac s velikim klasikom te pokazao da Čehovljevo djelo nikada nije bilo aktualnije i koliko se ono danas tiče svih nas.
“Tri sestre, ja” nisu ‘obično’ prebacivanje djela u suvremeni kontekst, a nisu ni ‘običan’ autorski projekt koji polazi od dramskog klasika, jer su zapravo više od svega toga; priča o kazalištu, ali i potresno intimna svjedočenja ljudi koji sudjeluju u radu na ovoj predstavi, te, iznad svega, duboki zaron redatelja u slavni tekst. U tom je procesu Liješević doista našao “zakopano blago” – naglaske svakog lika koji na sceni tvore moćnu iluziju da je Čehov te 1900. pisao o nama iz 2025. Kroz Čehovljevo djelo Liješević je provukao intimne ispovijedi svojih glumaca, ali i vlastiti glas, vlastite misli, a taj novi “sadržaj” toliko je organski uklopljen u “Tri sestre” da istodobno čini i nadogradnju, ali i posve drukčije, dosad neviđeno i produktivno redateljsko čitanje ovog djela.
Liješevića ovdje ponajprije zanima intima svakog Čehovljeva lika, ono što oni ne govore, ono što je skriveno između redova, ono što pažljivi gledatelj koji tim likovima želi ući pod kožu tek naslućuje. No redatelja jednako tako zanimaju i njegovi glumci, a taj zajednički rad na predstavi razvio se u pravi kazališni dragulj. U cjelinu ga je uobličio dramaturg Dimitrije Kokanov pa su zato kao autori teksta ove predstave potpisani Kokanov, Liješević i svi glumci.
Na taj studiozni i predani rad, uz mnogo zaranjanja u nesvjesno, nadovezala se smirena Liješevićeva režija, koja u punoj mjeri pušta tekst i glumce u prvi plan, što oduševljava gledatelje. Sjajno se to nadopunjuje s glazbom Damira Urbana, dok scenografija Igora Vasiljeva i kostimi Marine Sremac diskretno povezuju Čehovljevo i naše vrijeme, te još diskretnije pokazuju kako izgleda teatarski proces, vrijeme u kojem je neka predstava tek u nastajanju. Zbog načina na koji je nastajala ova predstava sve su uloge duboko proživljene i podjednako važne, ansambl doslovno blista, a iz svake je scene vidljivo koliko je svima bilo lijepo i važno raditi “Tri sestre, ja”. No bez obzira na postignuto zajedništvo, posebno se ističu sve tri sestre: Jelena Lopatić kao Olga, Ana Marija Brđanović kao Maša i Nika Grbelja kao Irina, uz koje valja istaknuti i Denija Sankovića kao Veršinjina.
Otvori KEKS Pay
Ima li u Hrvatskoj sposobnih režisera? Ima...Ali nisu zanimljivi....Zanimljiv je Liješević.