Prije serije "Adolescencija", o kojoj se sada piše i govori diljem svijeta, a bavi se i toksičnom incel kulturom, bile su i serije "Euforija" i "Bijeli lotos". Prije nego što smo za pad koncentracije djece i mentalne probleme okrivili isključivo ekrane imali smo u svakoj generaciji djecu kojima škola ne ide, ali bi ih se bez halabuke puštalo da završe razred s dovoljnim i rade ono što im ide. Nitko ih zbog toga nije svrstavao u djecu s teškoćama u razvoju jer tada taj pojam nije korišten u školama, a poslije su došla druga vremena, pa su i loši i jedva osrednji učenici zbog sniženih kriterija došli do diplome i počeli prvi upirati prstom u djecu kakvi su sami nekoć bili. A i neki narcisoidni odlikaši bez empatije radili su iste greške. Povijest se stalno ponavlja.
Za tihu generaciju mladi baby boomeri bili su privilegirane lijenčine koje ne poštuju autoritet, nego, lišeni moralnih vrijednosti, samo žele uživati u degradirajućoj slobodnoj ljubavi i rock 'n' rollu, za odrasle baby boomere mladi milenijalci su, pogađate, bili razmaženi, lijeni i preosjetljivi, jer umjesto da 'stisnu zube' i nose se s teškoćama, oni govore o mentalnom zdravlju i traže psihoterapiju. A danas je na udaru i boomera i milenijalaca generacija Z, obasipaju ih istim stereotipima kojima su sami bili izloženi uz dodatak da su nesposobni za život zbog ovisnosti o ekranima. Svako vrijeme nosi svoje dobre i loše strane, svaka generacija ima vrline i mane, pa ipak mnogi stariji skloni su zaboraviti svoje grijehe i zgražati se nad mladima govoreći: 'Toga nije bilo u moje vrijeme.' Ali da su sve te prijašnje generacije bile bez grijeha i da su bile tako radišne i poštene, ne bi li danas i svijet i Hrvatska bili u svakom smislu sigurno mjesto za život, osobito za mlade? A jesu li? Generacija Z, odrasla u digitalnom dobu, kao i generacija Alfa nakon nje imaju svoje probleme kao što su i prijašnje generacije imale svoje, no hoće li ti problemi nestati ako im zabranimo društvene mreže? Vidjet ćemo je li to rješenje na primjeru Australije koja je zabranila mlađima od 16 godina korištenje društvenih mreža, a zabrana stupa na snagu u studenom.
Istraživanje Pew Research Centera pokazalo je da 69% roditelja tinejdžera u dobi od 13 do 17 godina smatra da je danas teže biti tinejdžer nego prije 20 godina, a čak 41% ispitanika za to okrivljuje društvene mreže te tehnologiju općenito (26%). Djeca te dobi, njih 44% također, u istraživanju su navela kako smatraju da je danas teže biti tinejdžer nego prije, no oni glavne razloge za to vide u izloženosti većem pritisku i očekivanjima (31%), društvenim mrežama (25%), promjeni svijeta nagore (15%)... "Društvene mreže su pošast za društvo, posebno za tinejdžere. Ne mogu pobjeći društvenim pritiscima i neprestano su bombardirani slikama i sadržajima zbog kojih se osjećaju nesigurno i manje savršeno, što stvara nepotreban stres od kojeg ne mogu pobjeći", kazao je jedan otac (40).
Neuroznanstvenik doc. dr. sc. Dinko Smilović komentira da su identičan takav upitnik trebali ispuniti roditelji i tinejdžeri prije 20 godina da bi se sada moglo reći je li danas zaista teže biti tinejdžer.
– Danas se jedino može tvrditi da je povećana učestalost depresije i anksioznog poremećaja kod djece, pretpostavka je da je na to utjecala i tehnologija, no to još treba znanstveno istražiti. Postoje negativne posljedice pretjeranog korištenja društvenih mreža i u tom smislu smatram da je pozitivno što je Australija zabranila društvene mreže mlađima od 16 godina, ali sam i oprezan i ne bih promovirao tu zabranu i kod nas jer valja prvo sačekati da prođu dvije godine kako bismo vidjeli učinke te zabrane u Australiji i statistiku njihovih dječjih psihijatara i ostale parametre – govori Smilović. Kad je riječ o utjecaju tehnologije na mozak, razmišlja o tome da s kolegama napravi studiju u kojoj će se četiri godine pratiti vrtićku, osnovnoškolsku i srednjoškolsku djecu koja konzumiraju jako puno, odnosno malo i nimalo online sadržaja. Dodaje i da se 90-ih i 2000-ih govorilo da će klinci koji gledaju akcijske filmove i igraju agresivne igrice biti agresivni, što istraživanja nisu potvrdila.
Psihijatrica prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig-Ćurković ističe da se ne slaže da je adolescentima teže danas nego prije, ali i dodaje:
– Teže im je u smislu što su danas izloženi šumi informacija, a u tome se ne snalaze. Možda im je teže jer žive kroz društvene mreže, a ne realnim životom, ali zato smo krivi mi odrasli jer tko ih je uvukao u društvene mreže. A mnogim roditeljima koji se ne bave djecom i koji blage veze nemaju što im djeca rade lakše je kad djeca 'vise' pred ekranima. U odnosu na nekadašnje generacije nisu kod kuće opterećeni radnim zadacima, imaju manji osjećaj odgovornosti jer se više potencira permisivni stil odgoja. Djeca se ne igraju, nema ih u sportskim aktivnostima, ne socijaliziraju se u igri na otvorenom. Svaka druga rečenica im je: 'Dosadno mi je...' Nije lako ni roditeljima jer se danas svi borimo s pojmom roditeljstva, ne smijete djeci ništa narediti, pa ni da čuvaju mlađeg brata ako su mlađi od 12 godina. Ako roditelj lupi 'čvrgu' djetetu, odmah se kaže da je to obiteljsko nasilje, ali neka oni koji su roditelje ograničili u odgoju preuzmu odgovornost za dijete kad poslije nastanu problemi, a ne da problemi ostanu na glavi roditelja koji ostane na vjetrometini. Ako se djeca malo naguraju u školi, odmah se svi skupe i zove se socijalna služba, a zapravo su svi tempirane bombe jer se ne smiju ni normalno igrati. Ako jedno dijete loptom udari drugo, roditelji se dižu na noge. Danas cijeli dan imam djecu, cure i dečke, koji se režu... i kad ih pitam što rade u slobodno vrijeme, kažu: "Pa ništa." Nedostaje im cilj i smisao u životu, ali rezanje neće riješiti njihove frustracije. Tu je i osamljenost. Ja sam odrasla na Jelenku, a tinejdžeri danas gledaju "Bijeli lotos", "Euforiju" i "Adolescenciju" u kojima ne mogu ništa lijepo vidjeti. Sve što je normalno njima nije zanimljivo i tako dobijemo od djece ono što im nudimo. Nisam za to da se sve psihijatrizira i da se sve proglašava poremećajem. Djeca uz prava trebaju imati i odgovornosti u skladu s dobi, ne mogu ona sama odlučivati dokad će ostati vani i nije dobro da gledaju sadržaje koji nisu primjereni njihovoj dobi bez nadzora roditelja – kaže Dodig-Ćurković.
Za incel kulturu (prisilni celibat), kojom se bavi i serija "Adolescencija", prikazujući štetan utjecaj te ideologije na tinejdžere uvjerene da cure biraju "alfa", a ne "dobre dečke" koji zato ne mogu ostvariti željene romantične i seksualne veze, pa razvijaju mizogine stavove prema curama, dok ih cure kad ih žele uvrijediti etiketiraju kao "incele" odnosno proglašavaju ih nepoželjnima, kaže:
– Ne sviđa mi se to isticanje netrpeljivosti prema ženama i muškarcima koje je jednako prisutno kod oba spola. Imam dvoje djece studenata, sin mi kaže da su cure katastrofa, a kćer da su dečki katastrofa jer i jedni i drugi loše barataju socijalnim vještinama, jako slabo i spontano prilaze jedni drugima, imaju strah od odbijanja, strah da će ispasti glupi. I kraj svega toga još potpadaju pod utjecaj influencera koji im nude štetne sadržaje – zaključuje Dodig-Ćurković.
Inače, teorija da 80% žena privlači samo 20% muškaraca", koju su inceli preuzeli od Pareta, talijanskog ekonomista iz 19. stoljeća koji je tvrdio da 80% bogatstva pripada 20% populacije, nikad nije znanstveno potkrijepljena kad je riječ o vezama i muško-ženskim odnosima. Ali kad se laž jednom proširi internetom, mnogi je prihvate kao istinu. Mladi, koji su u osjetljivoj dobi i još traže svoj identitet, nažalost su prijemčivi i za prihvaćanje toksičnih, znanstveno neutemeljenih sadržaja poput incel kulture. Mogu li odrasli koji su imali bogatstvo stvarnih, a ne virtualnih prijatelja ili onih s kojima samo sjede i pilje u ekrane pogledati svijet kroz oči tinejdžerke koja u istraživanju kaže: "Društvene mreže govore djeci što da rade i govore. Ako niste spremni na to, izgledate kao budala i mnogi vas izopće." Stručnjaci diljem svijeta upozoravaju na to da mentalno zdravlje adolescenata nije samo posljedica permisivnog odgoja, nego i niza društvenih, ekonomskih i tehnoloških promjena s kojima su suočeni. Adolescenti od odraslih trebaju razumijevanje, podršku i pravilno životno usmjeravanje, a ne osudu.
Otvori KEKS Pay
