Televizijska serija "Adolescencija" doslovno mi je utjerala strah u kosti. Gdje smo to izgubili vlastitu djecu? Priča je sama po sebi zastrašujuća: dječak od trinaest godina sa sedam uboda nožem ubije djevojčicu iz svog razreda. Ono što slijedi u četiri epizode je analiza zločina i analiza našeg svijeta u kojem svakog tko misli (imao djecu ili ne) mora i više od zločina užasnuti to da odrasli (roditelji, policajci, psiholozi...) danas doslovno ništa ne znaju o svijetu u kojem im žive i odrastaju djeca, od značenja emotikona na društvenim mrežama do načina na koji muškost "trenirana" generacijama postaje i otrov i put u ubojstvo. I to čak u obiteljima koje bi svatko nazvao uzornim, gdje se roditelji vole i uvažavaju, u životu u kojem su posvećeni dobrobiti svoje djece.
No, kako ovo nije mjesto za sociološke analize, spremno priznajem da sam ovu seriju gledala doslovno ne trepćući i zbog glume u njoj. Sve su o (kao i uvijek u britanskim serijama) vrhunski glumci, ali sve ih je doslovno "pomela" gluma jednog dječaka! U glavnoj je ulozi Owen Cooper. On ima samo petnaest godina, seriju je snimao kada mu je bilo četrnaest i ovo mu je prva uloga u životu, a ta se uloga može mjeriti primjerice s onom Daniela Day-Lewisa u "Mojem lijevom stopalu" ili Roberta De Nira u "Lovcu na jelene", da spomenem samo neke primjere koji su mi se vrtjeli glavom dok sam gledala dječaka koji glumi kao da nije s ovoga svijeta. I ne, nisam poludjela zbog toga što spominjem neke od najvećih glumaca svih vremena, već želim ispričati što je to glumački instinkt.
Kako bi složenost Cooperove uloge bila jasnija, treba objasniti što je to serija snimana iz jednog kadra. Naime, svaka jednosatna epizoda "Adolescencije" snimana je iz jednog kadra. To znači da sve mora biti izvedeno kirurškom preciznošću, da je složenije od primjerice najsloženije koreografije, ili pak najsloženije predstave Cirque du Soleila. Naime i plesači i akrobate cirkuski umjetnici mjesecima uvježbavaju svoje izvedbe, ali kada dođe taj trenutak na sceni su sami, uz glazbu, svjetla, rekvizite... Kada se snimaju film ili TV serija u jednom kadru podjednako precizni, posvećeni, vješti i uvježbani do najsitnijeg detalja moraju biti i svi članovi tehničke ekipe, doslovno sve do nosača kablova i držača mikrofona. Tih ljudi na setu ima i mnogo više od samih glumaca, i u tom, nazovimo to pravim imenom, strogo organiziranom kaosu glumci moraju imati maksimalnu koncentraciju koju trebaju zadržati zastrašujućih sat vremena. Ovdje, naime, rezova i ponavljanja jednostavno nema.
Stoga pravo pitanje glasi kako to uspijevaju odigrati i najiskusniji i najbolji glumci. Te kako se u točno toj situaciji u neslućene glumačke visine uzdignuo dječak koji je do tada samo prošao nekoliko malih kazališnih radionica i tek se počeo baviti glumom u školi i koji je u prvom pojavljivanju nadigrao čak i Timothéeja Chalameta, koji je imao (u ovom kontekstu velikih) dvadeset i jednu godinu kada je snimio nevjerojatno složenu ulogu 17-godišnjeg Elija koji otkriva vlastitu seksualnost u filmu "Zovi me svojim imenom", redatelja Luce Guadagnina, za koji je scenarij napisao oskarovac James Ivory. Bit te priče skriven je u činjenici da Cooper u svom životu jednostavno nije imao vremena da mu um, ali i glumačko tijelo, usvoje i zapamte doslovno ni jednu jedinu vještinu zanata. Gluma jest umjetnost, vrhunska umjetnost, ali je ujedno i vještina, doslovno zanat sa svim pravilima zanata koji se moraju naučiti i savladati. A glumcu uz zanatsku treba i životna škola ili, kao što je to Fabijan Šovagović jednom rekao; "Glumcu se u oku mora vidjeti koliko je knjiga pročitao." Pojednostavljeno rečeno, kako da glumiš ljubav ako nikada nisi volio, što naravno ne znači da trebaš ubiti da bi glumio ubojicu. Za tu ti ulogu treba životna mudrost, moraš riješiti motivaciju, stvoriti čitavu pozadinsku priču o životu čovjeka koji je postao ubojica, jer jedino tako glumac može uroniti u tu psihologiju i doslovno 'izvući' živu i zdravu glavu kada ulogu ostavi iza sebe. A onda se jednostavno rode neki klinci koji to riješe čistim instinktom i zato će u godinama koje slijede biti nadasve uzbudljivo promatrati kamo će glumačka karijera (teško je zamisliti da je neće biti) odvesti Owena Coopera. Hoće li njegov instinkt rasti ili slabjeti kada nauči kako glumiti po pravilima zanata?
Mnogi će reći da ova dilema stoji u svim primjedbama koje se izgovaraju svim dramskim akademijama na svijetu, pri čemu su naše u posebno teškom položaju, jer školuju glumce malog naroda koji govori malih jezikom, u kojem čak i oni najbolji i najtalentiraniji glumci teško izlaze iz šablone ruskih mafijaša. Ipak jasno treba reći kako se gluma mora učiti, jer što ti vrijedi što si rođena za glumu, ako ne možeš "dobaciti" do zadnjeg reda kazališta, a to i mnogo toga drugog moraju naučiti i oni koji su uvjereni kako su (novi) Goran Bogdan svoje generacije i kako baš njih čeka sljedeća šetnja oskarovskim crvenim tepihom. Sve to dokazuje i kako glumački instinkt može voditi u stagnaciju, pa i neuspjeh te je veliko pitanje kako će u budućnosti izgledati Cooperova karijera. I o tome ne odlučuje on sam, jer njegovi roditelji, učitelji, svi redatelji koji ga sada žele... utjecat će na to hoće li on završiti na milijunskim ugovorima kao jedan od strip-junaka kakve obožava Hollywood ili smo dobili još jednu britansku glumačku veličinu koja će znati naći balans između filma i kazališta, projekata koji donose najveći novac na svijetu i onih koji će dalje brusiti njegov glumački instinkt. Ako se pametno odigraju karte njegove budućnosti, za što mu držim čvrsto stisnute palčeve, Cooper je rođen da bi nosio djelo i slavu Laurencea Oliviera 21. stoljeća.
A kada se s britanskog tla vratimo u naše prostore, ime koje se samo nameće ono je Slavka Štimca. Da je rođen u neka druga vremena, i na nekim drugim meridijanima, bio je Chalamet i Cooper u jednom liku, desetljećima prije njih. Glumio je na čisti, bogom dani, instinkt i to dokazivao iz uloge u ulogu, odrastajući pred očima generacija gledatelja koje je osvojio još u "Vuku samotnjaku". I to nije usporedba samo zato što je i Štimac u glumu zakoračio kao dječak, svoju debitansku ulogu snimio je kao lički dječaćić (imao je deset godina kada je snimio ulogu Ranka u "Vuku samotnjaku") pronađen na ozbiljnim audicijama po tamošnjim školama, jer je redatelju Obradu Gluševiću bio važan izvorni lički dijalekt, već i zato što je svoj instinkt dokazao u svim ulogama koje su slijedile, a koje su bile svaka teža i zahtjevnija od one koja joj je predhodila. I baš zbog karizme kojom zrači s ekrana još nisam prežalila što ga je karijera odvela daleko od učenja glume i daleko od kazališnih dasaka. Vjerujem da bi i tu bio uz bok najvećih.
Otvori KEKS Pay
