U zagrebačkom MSU otvorena je retrospektiva Andreje Kulunčić, autorice jednog od najznačajnijeg opusa angažirane umjetnosti kod nas. I značajno je da se to dogodilo sada, u njenim 50-im godinama, a ne tek za 20 godina, jer tako može svoj opus zaokružiti, vidjeti što je loše, što je dobro, pa krenuti dalje u nove situacije i nove stvari.
Postav je gust i bogat, posrijedi je 30 godina karijere pa je valjalo skalpelom fino izdvojiti najznačajnije radove. Kako su oni u biti opsežna istraživanja i procesi suradnje velikog broja ljudi i sukreiranja kojima se konstantno propituju društveni segmenti poput radničkih prava, rodne ravnopravnosti ili integracije i kulturne raznolikosti, kustosica Martina Munivrana mudro je postav podijelila u pet tematskih cjelina kao što su feminizam, trauma ili migracija. Vidjeti se tako mogu kultni radovi “index.žene”, “ISTE – za prihvaćanje različitosti”, “Učimo napraviti mjesta svima”, “1 FRANAK = 1 GLAS”, “Samo za Austrijance, Bosanci van!”, “O stanju nacije”, “Maloljetnička trudnoća”...
– “Činiti svijet boljim mjestom”, kako je retrospektiva naslovljena, bio je moj radni naslov i na kraju je i ostao. Naime, mislim da svi skupa trebamo činiti svijet boljim mjestom. Pitam se konstantno i može li umjetnost uopće učiniti svijet boljim? Branim tezu da može i šaljem poziv svima da razmislimo kako možemo zajedno napraviti nešto više. U ovom svijetu, koji trenutačno i nije najljepše mjesto, i sama ideja da ga možemo poboljšati već je činjenje. Dok smo tu i dok razgovaramo o tome, nešto činimo. To je u biti ono što me vodilo svih ovih 30 godina te vodi i dalje – kazala je Andreja Kulunčić i dodala:
– S tim je stavom, recimo, vrlo usko povezan rad “index.žene”, gdje žene pitamo jesu li zadovoljne, diskriminirane ili zlostavljane i želimo da nazovu broj telefona koji je istaknut svagdje u muzeju te da nam to kažu. Na temelju njihovih odgovora razgovarat ćemo o toj situaciji, mogućim promjenama te nužnim potezima i fokusima. Tu intervenciju radila sam već u pet gradova i svaki put je iznjedrila neki novi fokus. Jako mi je drag i rad koji se tiče filipinske i indonezijske populacije koja živi u Hrvatskoj. Obožavam putovati, posebice na taj “daleki jug”. Puno sam boravila u Latinskoj Americi, Africi, Indiji i na Filipinima, i bliska mi je toplina tih naroda, i žao mi je što ih mi ovdje ne tretiramo na sličan način te zaboravljamo da smo i mi bili tako tretirani, i jesmo još uvijek, na Zapadu, i da nas tada to boli. Zato smo ovdje u MSU napravili paviljon u koji sam pozvala filipinsku i indonezijsku populaciju iz Hrvatske da sami osmisle što nam od svoje kulture žele predstaviti. Nadam se da ćete ih tu susresti i upoznati te da ćemo početi razmišljati o nekoj našoj zajedničkoj budućnosti i pokušati stvoriti međusobnu bliskost.
Otvorenjem ova izložba samo je krenula u svoj aktivni život jer ona će se realizirati i iznimno bogatim radioničkim i diskurzivnim aktivnostima, čak tri puta tjedno, od stručnih vodstava nedjeljom, predavanja i okruglih stolova do susreta s novim migrantskim sugrađanima, čitanja njihovih bajki, ulaska u svijet 3000 godina starog wayang kazališta, sviranja na golemom gamelanu ili radionica izrade batik svile. Ti doseljenici koje katkad i ne primjećujemo su tu, to su ljudi sa svojim životima i pričama, i s njima moramo promišljati zajedničku budućnost. Ovim paviljonom u MSU umjetnica pokušava imaginirati tu budućnost, u koju su svi pozvani.
Svaki pak utorak trajanja izložbe je i susret s umjetnicom, s kojom će posjetiteljice izrađivati figurice od gline, svojevrstan antispomenik u kojem svaka figurica predstavlja jednu od 850 bivših zarobljenica na Golom otoku i Svetom Grguru. To je segment velikog i važnog rada Andreje Kulunčić “Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete”, koji je ovdje prikazan i videom i slikama i svjedočanstvima tih žena, koja su rukom ispisale njihove nasljednice jer one su sve već pokojne. Naslov tog site-specific projekta, provođenog na lokalitetima ženskoga političkog zatvora Goli otok i Sveti Grgur od 2019. do 2022., u biti je preuzeti iskaz upraviteljice nekadašnjeg logora Goli Marije Zelić. Naime, Goli otok i Sveti Grgur u zajedničkoj memoriji predstavljaju mjesta represivne destaljinizacije. Nastali su 1949. kao odgovor Partije na raskol Tito-Staljin s namjerom “preodgoja” nepodobnih članova.
Titova ideja kako informbiroovce treba slomiti, a ne ubiti, otvara, osim ustaljenih logorskih metoda, uvođenje niza golootočkih specifičnosti, pogotovo prema ženama. Nasilna, destruktivna i mizogina biopolitika u logoru, koja je sustavno napadala i reproduktivno zdravlje kažnjenica te isključivala njihove spolne specifičnosti, i u isto vrijeme okretala zatvorenice jedne protiv drugih, rezultirala je dubokom traumom i dugogodišnjom šutnjom žena o golootočnom iskustvu. Kako je društvo patrijarhalno prema ženskoj traumi, a i same zatočenice osjećale su stid zbog onoga što su prošle, prema više istraživačica ni danas nisu ravnopravno zastupljene u javnom diskursu o totalitarnom nasilju u Jugoslaviji. Stoga im je ovim radom i bilježenjem njihovih svjedočanstava umjetnica dala glas.
Uglavnom, izložba je to radova koji potiču na razmišljanje, reakciju i akciju, a tu je i posađeni vrt na krovu MSU, također dio postava, koji postaje mjesto razvoja empatije i solidarnosti te daje zaokruženu sliku toga kako Andrejini radovi funkcioniraju. Za nju posjetitelji nisu samo posjetitelji koji su došli vidjeti umjetnost, oni su sudionici u umjetnosti koja nam je bliska, koja propituje te zahvaljujući kojoj i muzej postaje prostor za dijalog. Izložba je otvorena do 12. listopada.
Nota bene ...16.000 ljudi prošlo kroz torturu Golog otoka