Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura

38. priča: Robert Roklicer: Dobitni sistem

Boris je, prema nekim pričama, bio jednu trećinu Hrvat, drugu Židov, a ostatak ga je činio Srbinom. Zanimljiva kombinacija, posebno ako se uzme u obzir da je do abdomena bio jednog porijekla...
01. siječnja 2010. u 17:00 0 komentara 217 prikaza
Robert Roklicer

O Borisu F. kruže legende da je obljubio sve živo i neživo, sve što hoda, leti ili gmiže, uz uvjet da je predmet njegove obljube bila drugarica ili gospođa. O njemu sam čuo još kao osnovnoškolac, iz vremena kada sam naivno vjerovao u socijalizam i Jugoslaviju. Tada sam, baš kao i svaki drugi uzoran pionir, s prvim zalaskom sunca, ispod svoje plave dekice maštao o drugarici Jovanki Broz ili, kad bih se žešće napalio, Milki Planinc. Moj otac je tvrdio, a ja sam svome ocu neizmjerno vjerovao, da Tile više ne spava s drugaricom Jovankom jer je ušao u godine u kojima se čak ni tlak ne diže kako dragi Bogek zapovijeda. Stoga sam, naivno misleći u svojoj djetinjoj duši, sanjareći o Jovanki, čuvao tekovine NOB-a, ali i spomen na sve pale heroje o kojima sam učio u školi.

Boris je, prema nekim pričama, bio jednu trećinu Hrvat, drugu Židov, a ostatak ga je činio Srbinom. Zanimljiva kombinacija, posebno ako se uzme u obzir da je do abdomena bio jednog porijekla... Gdje je onda tutnuo druge dvije nacionalnosti, mislio sam, i grozničavo proučavao djela Marxa i Engelsa ne bih li pronašao odgovor. Ako je, ovo samo nagađam!, do pola tijela bio Židov, a drugu polovicu Srbin, onda mu je hrvatstvo moglo biti samo u spolovilu ili nešto malo niže.

Na svoje veliko zaprepaštenje saznao sam da je čak i on, Boris F., bio na Golom otoku. Narodni režim osudio ga je na dvije godine strogog zatvora jer se u jednom selu lažno predstavljao kao major JNA. Predsjedniku mjesne zajednice predao je dekret koji je imao tipfeler. Umjesto “dekret” na poglavlju pisma stajala je riječ “šekret” i rukom ispisana komanda da Boris F., osobno i lično, kod drugarica-seljanki provjeri stupanj motiviranosti u slučaju, ne daj ti Bože, ponovne njemačke okupacije. Sve seljanke (starije od 17 i mlađe od 55) morale su glumiti bolničarke, dok je on – kruži legenda – vrhunski utjelovio lik partizanskog ranjenika kojega je njemački fašistički metak pogodio u prepone. Čak ni njegova domoljubna obrana pred sudom, kako je želio posijati sjeme bratstva i jedinstva po pripizdinama naše otadžbine, nije ga spasila od rigorozne zatvorske kazne.

Na žalost, Boris F. se, vrativši se s robije, znatno promijenio. Sve je manje primjećivao žene, a sve se više zadržavao za šankom uz litru i vodu. Negdje u to vrijeme, vrijeme njegova ideološkog raspada, i ja sam bio na vrhuncu depresivnog razdoblja. Dva braka, troje djece, nezaposlen, alkoholičar, deblji za tridesetak kilograma, životne sam radosti dobivao samo u vlastite žene, i to kada bih bio trijezan, dakle jednom u šest mjeseci. Odlučio sam stoga potražiti savjet kod jedinog iskusnog muškarca u državi – Borisa F.

Borisa F. našao sam u prljavoj birtiji negdje na periferiji grada. Pred sobom je imao gemišt i prepunu pepeljaru opušaka. Bilo mi je teško zamisliti da upravo u tom historijskom trenutku, i to svojim očima, gledam čovjeka koji mi je čitav život bio uzor.

Dok mi se srce lomilo na bezbroj sitnih komada, pozvao sam brkatu konobaricu da nam donese vino i očisti pepeljaru. Boris F. samo me je tužno pogledao ispod oka i tiho rekao:

– Nemam ti ja love, sine. Daj mi da potpišem, pa idi.

– Što da potpišeš? – pitao sam ga dok sam namještao stražnjicu u tvrdi stolac.

– To, da sam ti tata... Zato si došao?

– Ma kakvi... Došao sam po jedan savjet.

Odjednom mu se lice ozarilo.

– Već sam mislio da si i ti od onih koji na živo vade srce, testise i ostala materijalna dobra.

– Misliš, tvoja djeca...?

– Ma kakva djeca, sve su to paraziti!

– Nemoj tako, rekao sam, ako su tvoji, onda...

– Štaa!!??, dreknuo je: – Meni će oni prebrojavati zrnca de-en-ka!

– E, jebiga, uzdahnuo sam i navalio na vino.

Vino je bilo odvratno, Boris F. mrmljao je u bradu, a ja sam samo tužno promatrao brkove ružne konobarice i šutio. Bože moj, mislio sam, ako ikada ostarim sigurno ću izgledati kao ona: sa stotinjak kilograma žive vage, natruhama rascvale kose i hitlerovskim brkovima bit ću nadrkan na kompletnu prirodu i društvo.

Negdje na trećoj litri vina sjetio sam se razloga zbog kojeg sam potražio Borisa F. Iako mu se na dah moglo izmjeriti koliko je popio, hrabro sam ga zatražio savjet.

Rekao sam: – Borise, o tebi kruže priče da si potrošio pol bivše Jugoslavije, zajedno s Trstom i Albanijom.

Kimnuo je glavom kao da raportira: – Jesam!

– Pa kako? Meni to već dulje vrijeme ne ide od ruke, a stvarno se trudim – rekao sam gotovo plačnim glasom.

Ispravio je kičmu, od vratnog kralješka do trtice, kao što to rade profesori latinskog ili matematike, i strogim socijalno- pedagoškim načinom rekao:

– Nije ni čudo, pa pogledaj se kako izgledaš!

Nastao je muk koji je potrajao nekoliko minuta. Dakako da mi nije trebao ofucani Boris F. kako bih saznao da sam debela pijandura koja nije u stanju pronaći ljubavnicu svog života. Zaista, nije. Ali kad sam već tu gdje jesam, odlučio sam saznati tajnu njegova uspjeha.

Nakon još jedne litre vina, i mog obilnog riganja u zasranom zahodu birtije, napokon se sažalio nada mnom. Kao iz rukava počeo je razotkrivati svoje tajne:

– Sve je to sistem velikih brojeva; što više žena pitaš – veći su izgledi da će se neka i smilovati nad tobom. Ja sam, primjerice, samo u jednom danu pitao čak deset žena hoće li spavati sa mnom. Direktno i diskretno. Kužiš?

Zakolutao sam očima kao da razmišljam:

– Znači, njih deset pitam...?

– Deset. To je za početak!

– I?

– I ništa, sve će biti okej, ako se pripremiš na matematiku... Od tih deset kandidatkinja, pet ih je pobjeglo u vražju mater, tri su zvale policiju, jedna me zalila vrelom kavom po licu, ali zato je ona prava, možda baš posljednja u nizu, ipak pristala. Statistika radi za nas, statistika, stari moj! Od njih deset – jedna uvijek da! Samo treba pitati!

Udahnuo sam duboko. Enormna količina sumpora u vinu nagovještavala mi je još jedno mamurno jutro, no radovao sam se tome što sam prokljuvio filozofiju Borisa F.

– Znači, svjesno preuzimaš rizik da te stjeraju u vražju mater, navuku ti policiju na vrat, ošure te ko zadnju svinju vrelom kavom... a sve da bi na koncu jednu, ponavljam, samo jednu, uspio pridobiti?

– Jebiga, bez muke nema nauke – rekao je poput akademika.

Morao sam se s time složiti. Ipak su na Borisu F. kapitulirale mnoge države.

Ostavio sam Borisa F. za stolom. Naslonivši se na šank, čekao sam konobaricu koja je negdje iščezla. Iskoristio sam to vrijeme da možda posljednji put uživo promatram negdašnju legendu, Borisa F. Jebiga, mislio sam, što ti je biti zvijezda?! Boris F. čisti je dokaz da legende moraju umrijeti mlade. Da je umro prije desetak godina o njemu bi se učilo u školama, pjevale pjesme na guslama i tko zna što još. Ovako...

Brkata konobarica napokon se pojavila iz zahoda, s kantom u jednoj i krpama u drugoj ruci.

– Račun?

– Ne, gospodin je rekao da časti.

– Boris F. da časti? – snebivala se.

– Znate, ja sam mu sin, pa...

Ljutito je bacila krpu iz zahoda na friško oprane čaše.

– Šta stojiš i dalje tu ko kreten? Ako nećeš platiti, nema više Boga da...

– Nešto bih vas pitao, ako smijem? – tiho sam izustio.

– Pucaj! – rekla je i zašiljila brkove.

Sklopio sam ruke i suznih očiju rekao:

– Jel biste spavali sa mnom? Mislim, radi statistike... Znate, potrebno mi je njih deset da pitam kako bi mi se možda posrećilo, pa bih počeo od vas. Može?

Vinolog
USKRS KAO NIKADA DO SADA
Savjeti kako da ovogodišnji Uskrs ipak bude poseban
INA
HUMANITARNO
INA brine o zdravstvenim ustanovama, institucijama i udrugama
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.