Poznati hrvatski analitičar Velimir Šonje otvorio je poprilično žestoku polemiku o tome tko će imati koristi ili štete od monetizacije autocesta. Šonje je u kolumni za Tportal napisao da “takozvana monetizacija predstavlja pokušaj da se spasi jedan loš, amaterski odrađen i koruptivan politički posao koji će još godinama teško teretiti državne financije”. Iz očite činjenice da HAC ne može nositi teret duga za autoceste, Šonje otvara sasvim logično pitanje: “Ako se hrvatski mirovinski fondovi uključe u monetizaciju lošeg projekta autocesta, netko će tu dugoročno loše proći – ili porezni obveznici ili štediše mirovinskih fondova.” S obzirom na provokativnost teza uglednog analitičara, raspitali smo se kod upućenih u pripremu cijelog procesa te se nametnuo zaključak kako je točna teza da će netko morati nagrabusiti, ali sve upućuje na to da će to ipak biti porezni obveznici, a ne mirovinski štediše.
>> Nijemci uvode cestarinu, razmišljaju i o prodaji – autocesta!
>> I s upola manjom mrežom autocesta zarađuju više od nas
Stranci neće gubitke
Prvo, ljudi koji vode fondove tvrde da jednostavno neće pristati na dogovor o autocestama koji im neće biti isplativ. Drugo, doznajemo da domaći mirovinski fondovi već razgovaraju o osnivanju konzorcija koji će sudjelovati u natječaju za dobivanje koncesije na autoceste te da je vrlo izvjesno da u tom poslu neće moći sudjelovati sami jer će se u igri pojaviti i neke od najvećih svjetskih investicijskih kuća. Ekskluzivno doznajemo da su svježi interes iskazala velika ugledna imena poput JP Morgana, Goldman Sachsa, pa i velikog MacQuarieja koji se u priči o autocestama pojavljuje još od vremena kad je privlačenje investitora vodio Domagoj Milošević. Ti i drugi igrači, kao ni mirovinci, sigurno neće ući u posao ako im ne bude isplativ. Jednostavno, na godišnje prihode HAC-a od 200-tinjak milijuna eura zaračunat će se premija koja će biti prihvatljiva investitorima, drugim riječima, mirovinci možda zarade više nego što su zarađivali po prosječnim prinosima na državne obveznice, a država će “za nagradu” odmah dobiti oko tri milijarde eura.
S obzirom na to da nema naznaka da država pokušava obuzdati fiskalni deficit, tj. da kroz monetizaciju samo može jednokratno smanjiti razinu općeg javnog duga, jasno je da će dugoročno kraći kraj izvući porezni obveznici.
Valja objasniti da mirovinci imaju sasvim dovoljno gotovine da sudjeluju vlasnički u osnivanju društva koje će dobiti koncesiju na autoceste, a budu li ulazili i u preuzimanje HAC-ova duga onda mogu s državom dogovoriti zamjenu obveznica iz vlastitog državnog portfelja za dug HAC-a. To je najizglednija varijanta jer država zapravo, bez obzira na uvjete, i nema drugog izbora tj. HAC ne može sam platiti četiri milijarde eura u narednom razdoblju.
Uvijek dilema
Valja reći da dilema oko toga tko će izvući kraći kraj – porezni obveznik ili mirovinski štediša – uvijek postoji kad država i mirovinski fondovi međusobno trguju pa nije najjasnije zašto se to pitanje potencira kad se piše o autocestama. Ako država proda obveznice ili dionice mirovinskim fondovima, onda će mirovinski štediše bolje proći ako su ih menadžeri njihova fonda platiti manje. I obrnuto, porezni obveznici proći će lošije.
Mirovinci smatraju da će zbog angažmana prevelikih sredstava u autocestama trpjeti tržište kapitala jer od članova imaju mjesečni priljev od oko 400 milijuna kuna te oko dvije milijarde kuna godišnje po kamatama na državne obveznice. To su iznosi koji znatno nadrastaju potrebe plitkog domaćeg tržišta.
Čini se da ostaje samo jedna strana briljantne Šonjine analize. Citiramo: “Ako Vlada pokloni autoceste mirovinskim fondovima, to je sjajno s gledišta budućih mirovina. No, u tom slučaju nema smanjenja duga: i dalje moramo plaćati poreze iz kojih će se plaćati glavnica i kamata državnih obveznica. Važno je naglasiti da menadžeri naših mirovinskih fondova nisu dužni uzimati u obzir stvari kao što su tokovi i namjene budućih poreza. Oni su unajmljeni samo za to da upravljaju našim sredstvima za mirovine. Ako im se neka transakcija učini dobrom iz te perspektive, oni će se za nju založiti.”
Drugim riječima, čini se da će cijeli projekt monetizacije vjerojatno biti jedno veliko guranje pod tepih. Tako tipično.
