Naslovnica

Bilješka o piscu

02. kolovoza 2004. u 13:31 806 prikaza

MIRKO BOŽIĆ (Sinj, 1919. – Zagreb, 1995.), dramatičar, novelist i romanopisac. Školovao se u rodnom Sinju, pravo studirao u Beogradu, apsolvirao u Zagrebu. Sudjelovao u antifašističkoj borbi, a poslije rata obavljao različite dužnosti u kazališnim kućama. U Splitu je vodio kazalište Pionir i bio pjevač u Operi; potom je u Rijeci glavni tajnik Narodnog kazališta "Ivan Zajc"; u Zagrebu je direktor Drame HNK, a kao kasniji intendant najveće nacionalne kazališne kuće zaslužan je za obnovu kazališne zgrade. Uređivao je više književnih časopisa (Kulturni radnik, Literatura, Književnik, tjednik Telegram), bio predsjednik Društva književnika Hrvatske, a aktivno je sudjelovao i u političkom životu i obnašao visoke funkcije.

U književnost se otisnuo još kao srednjoškolac, satiričnim dramskim pokušajima, a nastavio aktovkama i dramama za partizanske kazališne grupe. Prvi mu je tiskani rad novela Protivnica, objavljen u Vjesniku 1945. godine. Danas je cijenjen u prvom redu kao prozaik, ali ta prva faza njegova književnog rada obilježena je dramskim stvaralaštvom: Most (1947.), Devet gomolja (1949.), Povlačenje (1949.), Skretnica (1950.). Dobar dio Božićevih drama, pogotovo tih ranih, tematski je vezan uz rat; no s vremenom on će se sve manje baviti čovjekom u ratu a sve više ratom u čovjeku, težeći moralnom preispitivanju svojih junaka i traženju univerzalnih spoznaja. Među njima je i kasnija drama Pravednik (1961.), koja se općenito drži njegovim najboljim kazališnim ostvarenjem. No Božić je znao iskoračiti iz ratne tematike i na teatarsku pozornicu dovesti svoje suvremenike i pozabaviti se njihovim problemima: Ljuljačka u tužnoj vrbi (1956.), Svilene papuče (1960.). Osim za kazalište, Božić je pisao i radioigre (Tko je koga vodio?, 1959, Bubnjevi, 1964.), prema svojoj noveli Djevojka i hrast napisao je scenarij za istoimeni film (1955.), a osobit je odjek imala njegova TV serija Čovik i po (1974.).

Premda je proza bolji dio Božićeva opusa, valja reći da je njezina povezanost i isprepletenost s dramskim dijelom stvaralaštva višestruka i iznimno značajna. Nije riječ samo o tome da su neki njegovi junaci prelazili iz drame u prozu ili iz proze u dramu, kao što je npr. iz novele Papuča (zbirka Novele, 1953.) proširivanjem nastao roman Svilene papuče (1959.), a godinu dana potom i istoimena drama; iz TV serije Čovik i po nastali su pak kratki ratni romani Colonnello (1975.) i Bomba (1976.), a ima i drugih sličnih primjera. Riječ je i o tome da je na isti način autor neka tehnička i stilska rješenja prenosio iz jednoga književnog roda u drugi i na taj ih način obogaćivao (ekonomičnost iskaza, vještina dijaloga, i dr.e).

Književnu slavu Božić je stekao prvim dijelom svoje "kurlanske trilogije" – romanom Kurlani, gornji i donji (1952; dotjerana verzija 1956.), koji je odmah naišao na velik odjek i kod publike i kod kritike. Ivo Frangeš je ocijenio, 35 godina poslije, da je taj roman obilježio novo razdoblje u hrvatskoj romansijerskoj umjetnosti. Kurlani su doista postali sinonim za cijeli jedan ne baš neznatan segment naše poratne, tzv. zavičajne proze. A postali su to prije svega snažnim, izvornim slikama života ljudi reduciranih na elementarno, nagonsko, ljudi zadanih jednako tako okrutnim, škrtim kamenjarom. Posebnu je pažnju privukao Božićev jezični ruksak, iz kojeg je istresao svoj potentni lokalni ikavsko-štokavski idiom protkan neologizmima i smionom igrom riječima (potencijal koji su neki drugi autori – manje kreativci a više maniristi – poslije odveli u leksičku grotesku). Radnja romana zbiva se sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća u Cetinskoj krajini, u dva sela podno planine Kamešnice te u obližnjem Sinju. Fabula je gotovo zanemariva, a zaplet utemeljen na banalnoj sudskoj parnici što su je pokrenuli Kurlani donji zbog toga što je magarac Sivonja, vlasništvo Kurlana gornjih, obrstio lozu u njihovu vinogradu. No Božiću je to tek okvir da opiše okrutnost života u kamešničkom kamenjaru i prikaže sirovost karaktera koje formira ta divljina. Primitivnost i zaostalost, napuštenost i bespomoćnost toga izoliranog svijeta, obilježenoga muškom dominacijom, osobito se ogleda u tragičnim sudbinama nekolicine ženskih likova (Gara, Anđelija, Perka), ali i u sudaru s gradom i njegovom malograđanštinom i mitologijom (advokati, polusvijet, karneval, procesija).

Drugi dio trilogije, roman Neisplakani (1955.), govori o vremenu uoči Drugog svjetskog rata, a treći, završni, Tijela i duhovi, nastao znatno kasnije (1981.), pripovijeda o jednoj krvavoj ratnoj epizodi i provodi kurlanske likove kroz neka drukčija iskušenja od prijašnjih. Osim kurlanske trilogije i već spomenute ratne duologije (Colonnello i Bomba), Božić je napisao još dva romana, koji su prošli manje-više nezapaženo, i to uglavnom nezasluženo: Svilene papuče i njegov kasni nastavak, piščev posljednji roman Slavuji i šišmiši (1990.). Vjerojatno je to zato što im tematika nije "božićevska" (ruralna ili ratna), nego urbana, smještena u riječko kazalište prvih poratnih godina, te govori o umjetničkom životu. U prvom od njih težište je na erotici i psihologiji odnosa muškarac-žena, a drugi – koji je došao zapravo sa stanovitim zakašnjenjem – nudi se kao "roman s ključem" (u kojem se mogu prepoznati Miroslav Krleža, Vladimir Bakarić, pa i sam autor Mirko Božić) i u središte postavlja odnos umjetnosti i politike.

Goran Jančo je za svog partnera odabrao Croatia osiguranje
Recept za uspjeh
Vlasnik najmodernije farme svinja: Godišnje uzgojim 6000 svinja. Poduzeo sam sve da ih zaštitim

A1 izdvaja za Vas