Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica

14. priča: Dražen Pulanić: Nogomet

18. srpnja 2008. u 12:34 47 prikaza
Dražen Pulanić
Foto: import

Uslijed vrtloga životnih zbivanja Marko je stvarno osjećao potrebu za malim predahom. Posve neočekivano, nakon prohujalog dugog vremena bez prave stanke, dobio je čak dva tjedna godišnjeg odmora. Tako se iznenadno pružila neobično rijetka prilika da konačno sa suprugom i kćerkicom nakratko pobjegne od gužve zagrebačke svakodnevice. Iako sredina nepredvidivoga lipnja nije obećavala besprijekoran ugođaj sunčanoga mora, odlučili su provesti miran odmor u gradu Krku na istoimenom otoku.
Činilo se da je to pun pogodak! Prekrasne plaže bez prevelike gužve, topli ali ne prevrući dani, divota jedna. Ali – uvijek ima bar jedan ali... Bilo je to razdoblje početka Europskoga nogometnoga prvenstva koje se održavalo u Portugalu.

Ako Markova supruga nešto ne voli, onda je to nogomet. A Marko je definitivno pripadao osobama kojima je nogomet “najvažnija sporedna stvar na svijetu”. Nije trebao popiti pokoje pivo tijekom utakmice (iako je to moglo pridonijeti atmosferi), uglavnom nije išao nedjeljom na stadion gledati nogomet uslijed kroničnog nedostatka slobodnog vremena (s domaćom ligom to nije ni bilo neko veliko odricanje), ali za dobar nogometni susret na televiziji Marko bi puno toga dao. A tek navijanje za “vatrene”, pa još europsko prvenstvo, milina jedna, baš se veselio...
– Je li da nećeš gledati nogomet na moru? – supruga je probala prvo umiljatu metodu još prije odlaska na put. Začuđeno ju je pogledao ne vjerujući vlastitim ušima. Na takvu reakciju je odmah nastavila žešćim tonom.

– Ako planiraš provesti godišnji pred televizorom, ja ne idem nigdje iz Zagreba!!! – nije izgledalo kao šala. Nešto je neodređeno promumljao, izbjegavajući raspravu.
Kako se bližio odlazak na Krk, malo je ublažila stavove: – Marko, molim te, gledaj svaku drugu utakmicu, a ostalo se posveti nama.  
Munjevito je izračunao da su na rasporedu dnevno dvije utakmice (barem u prvom dijelu prvenstva), stoga je pristao na taj posve nehumani prijedlog iz perspektive jednog nogometnog zaljubljenika. “Bolje jedna nego nijedna”, tješio se Marko. No, stvarno je želio da im budu lijepa ta dva teško stečena tjedna, posvećena obiteljskim čarima.

Doduše, na kraju se ispostavilo da je supruga mislila na gledanje utakmice “svaki drugi dan”, a ne na “svaku drugu utakmicu”. Stravično dosadna igra hrvatske reprezentacije sa Švicarcima (ona utakmica bez golova koju su neki novinari proglasili “najgorom ikad odigranom na europskim prvenstvima”) definitivno je olakšala Markove muke, pa je bio vrlo kooperativan za sve dogovore. Ipak, susret Hrvatska – Francuska stvarno nije mogao propustiti. Tamo su protiv hrvatskih zvijezda trebali igrati i slavni Francuzi Zinedine Zidane, Thierry Henry, Patrick Vieira i ostali, tada još aktualni europski prvaci. Ko za vraga, to poslijepodne pred večernji susret supruga mu je uputila najslađi osmijeh.

– Večeras bismo baš mogli u centar grada, malo se prošetati s malenom, pojesti pizzu... što kažeš? – upitala ga je umilnim glasom.
Dobio je akutni napadaj oblijevanja hladnima znojem. “A moja dugo očekivana utakmica? A navijanje? Pa zar je već zaboravila... Doduše, jučer sam malo upalio televizor... Da je barem bilo nešto drugo zanimljivo na programu osim nogometa, sigurno bismo to gledali. Ovako sam pogledao jedno poluvrijeme, samo jedno!” uvjeravao je u mislima samoga sebe, grozničavo tražeći moguće rješenje.
Skupio je svu svoju uzbuđenu navijačku hrabrost i odlučno kazao: – Dobro znaš da je večeras Hrvatska – Francuska. No, možemo u grad, malo se prošetati, pojesti, pogledati prvo poluvrijeme u nekom restoranu koji ima televiziju, pa se vratiti doma na drugi dio, da ne dođemo previše kasno zbog malene.

Začudo, bila je zadovoljna prijedlogom. Čestitao je samome sebi na mudrosti i diplomaciji. Televizija u vikendici je ionako imala lošu sliku, a posebno je jako bio izražen “snijeg”, baš čudno, na drugome kanalu koji je jedini prenosio utakmice. I dandanas još pomalo sumnja da to nije bilo slučajno.

Grad je već bio ispunjem navijačima u hrvatskim dresovima. Našli su fini restoran na rivi s pogledom na veliki televizor; srce mu je tada bilo na mjestu. Pomogao je supruzi u hranjenju kćerkice, okružen sve bučnijim navijačima, jednim okom motreći na započetu utakmicu. Nakon toga je postojao samo nogomet. Hrvati su petljali u prvome dijelu, da bi si još zabili i autogol. Igra je postajala sve lošija i završetak prvoga poluvremena mirisao je na jednu tužnu večer hrvatskoga nogometa. Cijela atmosfera u restoranu odjednom je posve splasnula. Supruga i kćerkica nisu dijelile opći osjećaj zabrinutosti, a približavalo se i vrijeme kada malena mora na spavanje.

– Požurimo se, drugo poluvrijeme će brzo započeti, naši će sigurno bolje igrati u nastavku – pokušao je djelovati poticajno. Jer, vikendica je bila izvan centra grada, trebalo je do tamo dosta hodati, i to dobrim dijelom uzbrdo. No, supruga je putem poželjela kokice, pa je trebao čekati u kilometarskome redu. Nekih stotinjak metara kasnije sjetila se kako bi joj trebao neki ženski časopis. Naravno, u kiosku je bilo nekoliko zanimljivih magazina, nije se lako odmah odlučiti ni manje izbirljivima. Pomalo već grizući nokte na rukama kupio joj je sva tri časopisa koja su ušla u uži izbor.
Svi restorani, svi dućani, sve slastičarnice... sve što je radilo, svi hoteli, svi privatni smještaji, svi, ama baš svi imali su upaljene televizore; cijela nacija (osim nesretnika Marka, njegove supruge i kćerkice) sa zanimanjem je očekivala početak drugoga poluvremena.  

U užasu je shvatio da je već počeo drugi dio utakmice, a oni su se još polagano gegali prema vikendici. Ostavio je suprugu s kokicama i časopisima, uzeo kolica s djetetom i jurnuo uzbrdo prema vikendici. Kćerkica je oduševljeno gugutala, presretna povećanjem brzine (i to uzbrdo!!! od tate Marka, antisportaša u realnom životu), a on je po ushićenim urlicima navijača koji su dopirali do ulice s veseljem i tugom shvatio da su Hrvati izjednačili. S veseljem, jer su izjednačili, i s tugom, jer nije vidio gol. Još više je povećao brzinu. Znoj mu je u mlazovima štrcao na sve strane. Malena je čak i zaspala u vožnji, zlato bezbrižno. Dišući poput parnjače ušao je u vikendicu i upalio televizor. Gle radosti i užasa: Hrvati su čak i poveli, a opet nije vidio gol! Sretan i ojađen zavalio se mokar od znoja u stolicu. Na kraju su Hrvati opet sami pogriješili kod francuskog izjednačenja. Naravno, bio je kriv i sudac. Ipak, 2:2 nije bio loš rezultat za podizanje morala. Reprezentativnoga, ne Markovoga. Jer, njega je najviše mučilo kako je od svih utakmica hrvatska tada inače poslovično neefikasna reprezentacija uspjela postići golove baš u tih nekoliko minuta što je bjesomučno sprintao uzbrdo sa snenom kćerkicom u kolicima. Je li to bila neka poruka “odozgo”?

– Dragi, baš bismo mogli u Njemačku na svjetsko nogometno prvenstvo za dvije godine ako se naši kvalificiraju – rekla je nešto kasnije supruga listajući u krevetu one nesretne časopise.
Mislio je da halucinira; zar to govori osoba koja pokazuje toliki neinteres za gledanje nogometa?
 – Ma, ne bih ja na utakmice – shvatila je njegov zapanjeni pogled – nego onako, turistički. Ti gledaj susrete, a ja ću s prijateljicom u šoping, pa se nakon toga nađemo u gradu, što kažeš na to?
E, moj Adame, na što li si mislio kada si se ono igrao sa svojim rebrom?

zbog nacističkih konotacija
Nakon što ga je RTL izbacio iz emisije oglasio se utučeni Jurica: 'Imam vam potrebu sve objasniti'
TIDAL
Glazba i zabava
Jeste li ikada čuli za TIDAL? Istražili smo sve što morate o njemu znati