Do sada su imali oko 1000 kremacija, pedesetak ukopanih urni i tijela na groblju, a životinjice im dolaze iz cijele Hrvatske. Trećina vlasnika svojih preminulih miljenika ima organiziranu sahranu i oproštaj za ljubimca. Najviše se pak naručuje pojedinačno kremiranje tijela kućnog ljubimca. Ta se usluga najčešće traži za pse i mačke, no ljudi kremiraju i druge kućne ljubimce poput hrčaka, kanarinaca, kornjača i iguana. Podaci su ovo iz Spomengaja, groblja kućnih ljubimaca u Dumovcu, koje je danas proslavilo svoj drugi rođendan.
Svake im godine, kako kažu, dolazi sve više vlasnika oprostiti se na dostojanstven način od krznenog ili pak pernatog člana obitelji.
- Klijenti su nam iz cijele Hrvatske od Dubrovnika do Vukovara. Prijevoz imamo reguliran kroz aplikaciju Ministarstva poljoprivrede, pa i sami preuzimamo tijela ljubimaca. Mnogi ih vlasnici sami dovoze. Ljudi koji dolaze u Spomengaj, su toliko slomljeni od boli i samo žele znati da će se s tijelima postupati na najbolji mogući način. Moram istaknuti da kod nas u Spomengaju postupamo sa svakim ljubimcem s najviše pažnje. Ljudi često strahuju od zamjene tijela tijekom kremacije, no takvo što je nemoguće. Svaka životinja ima svoj broj koji je prati u svim dokumentima, te kamenčić s brojem koji ide u kremaciju s njom. Popratna dokumentacija prati cijeli tijek kremacije. Tu je i kamera kako bi ljudi mogli vidjeti kako se vrši kremacija. Prije samog ulaska u kremacijsku peć, ljudi se mogu oprostiti s ljubimcem - kaže voditeljica Spomengaja, Jasenka Haleuš, dodajući kako grobove njihovih životinjica ljudi obilaze svaki tjedan, a 1. studenog na svakom grobu je stavljeno cvijeće i upaljene su svijeće. Imali su i vlasnika koji su svirali na grobovima svojih ljubimca na rođendan te im donosili stotine cvjetova.
- Kažu da muškarci rjeđe plaču, no naša su iskustva drugačija. Mi u Spomengaju imamo dva paviljona za ispraćaj. Tamo vlasnici provode zadnje trenutke sa svojim ljubimcima prije njihove kremacije, dodiruju ih, pričaju im, recitiraju…, a na ekranu se prikazuju fotografije zajedničkih trenutaka. Na ispraćaju često znaju biti i njihovi čupavi prijatelji iz parka gdje su zajedno provodili vrijeme - prisjeća se J. Haleuš.
A ne plaču samo vlasnici, nego zajedno s njima i cijela ekipa koja ondje radi.
- Koliko god sam se pripremala za otvaranje Spomengaja i znala koliko će tuge i boli pratiti oproštaj ljudi od ljubimaca, nisam mislila da će biti baš toliko emocija sa svih strana. U Spomengaju plaču svi, od ljudi koji trebaju naše usluge, do mojih kolega koji u mnogim situacijama ne mogu suspregnuti suze. U Spomengaju doznajemo gotovo sve za svaku životinju koja dolazi k nama, odnosno kad se rodila, kakav je život imala, što je voljela jesti, koliko je bila nestašna… Mnogo pričamo sa svima. Prisustvovala sam gotovo svakom ispraćaju te pritom plakala kao tužna godina - objašnjava.
Kod njih se, dodaje, stalno nešto novo događa. Osim što uvode nove urne u suradnji s Tajanom Bergom, varaždinskom kreativkom koja oblikuje jedinstvene keramičke proizvode, zasadili su i vrt gdje imaju povrće koje koriste za gablec. Za ispraćaj kućnih ljubimca u ponudi imaju pak dvije varijante. Prva je ispraćaj u unutarnjem paviljonu koji podrazumijeva svijeće, cvijeće, video projekciju slika kućnog ljubimca, a druga opcija je ispraćaj u vanjskom paviljonu koji podrazumijeva ispraćaj uz svijeće i cvijeće. Isto tako u organizaciji vlasnika ispraćaj može uključivati i recitaciju, vokalni ispraćaj ili neki drugi prigodni sadržaj.
- Ljudi se često opraštaju od svojih kućnih ljubimaca i organiziraju ispraćaj prije samog procesa kremacije ili ukopa. Jedan od mnogobrojnih ispraćaja koji je sigurno ostao svima u sjećanju, je ispraćaj engleskog buldoga uz stotine bijelih ruža i ljiljana u unutarnjem paviljonu te ispraćaj francuskog buldoga gdje su se u vanjskom paviljonu od psećeg djedice oprostili njegovi sin i unuk. Uz pse je bio vlasnik koji je ljubimca ispratio uz cvijeće s omiljene livade. Imali smo i posebne organizacije ispraćaja ljubimaca na travi po željama vlasnika. U kolumbarij, odnosno zid sjećanja, može se položiti jedna urna, a uz nju postaviti slika ljubimca, cvijeće, lampaš ili igračka - veli J. Haleuš.
Nasmjesnije je sto vecina tih ljudi ne vjeruje u zagrobni zivot i da ljudi imaju dusu , ali vjeruju da zivotinje imaju dusu , ocito nikad nisu gledali kako divlji psi trgaju mladunce ili drugog psa